Koncerti do konca travnja, vjerojatno ni oni do konca svibnja, neće se održati, a tada će se znati i hoćemo li ili nećemo pohoditi ljetne open-air festivale i koncerte jer otkazan je i ovogodišnji Glastonbury, predviđen za kraj lipnja.
Već je izvjesno da će turizam - ta sveta krava hrvatskoga gospodarstva koju smo previše podupirali i previše se njome hranili - poprilično nastradati, i to bez obzira na snažnu sezonalnost koja bi tom i takvom hrvatskom turizmu mogla ići u korist jer u drugoj polovici godine ostvaruje oko 70 posto prihoda. Nešto slično vrijedi i za kulturnu industriju, pogotovo glazbene koncerte i festivale koji su u Hrvatskoj ne samo zabava za domaće stanovništvo nego i mamac za inozemne turiste. Kako stvari stoje u ovom trenutku, znamo. Svi koncerti najavljeni do sredine travnja su otkazani, vjerojatno će tako ostati do sredine svibnja, a konac istog mjeseca je i prijelomna točka na kojoj će se znati što nas očekuje s koncertima i festivalima tijekom ljeta.
Konkretno, američki festival Coachella već je premješten sa sredine travnja za sredinu listopada, a Ultra Music Miami, koji je trebao početi ovih dana, otkazan je, kao i teksaški South by Southwest, najvažnija američka godišnja smotra noviteta u glazbi, filmu i medijima. Slično je i s velikim open-air festivalima po Južnoj Americi, a i u Europi, čija ljetna festivalska sezona tek predstoji, počela su otkazivanja.
Primjerice, vodstvo britanskog Glastonburyja, nakon što je proteklog tjedna poručilo da još ima vremena da se jedan od najvećih festivala održi kako je predviđeno, od 24. do 28. lipnja, a na kojem su headlineri Kendrick Lamar, Paul McCartney, Taylor Swift i Diana Ross, u srijedu (18. ožujka) je promijenilo stav. Prodaja ulaznica je obustavljena (do sada je prodano njih 135.000 od predviđenih 170.000), festival je otkazan, a publika je pozvana da sa 50 funti vaučera (od već plaćenih ulaznica) rezervira ulaznice za Glastonbury 2021.
Gubitak bi mogao iznositi oko 100 milijuna funti.
Open air shut down
Ono što vrijedi za Glastonbury, vjerojatno bi moglo vrijediti i za većinu drugih velikih europskih open-air festivala koji se održavaju od početka lipnja do početka rujna, poput danskog Roskildea, španjolskog Primavera Sounda, njemačkih Rock am Ring i Rock im Park, austrijskog Nova Rocka i brojnih drugih, sve tamo do engleskih Readinga i Leedsa, pa tako i našeg INmusica, prije kojeg bi trebao ići Sea Star, a nakon njega susjedni Exit.
Naime, turneje velikih izvođača, odnosno njihovi nastupi, ugovaraju se po šest do 12 mjeseci u naprijed, a onih manjih dva do četiri mjeseca unaprijed. Kako je glavnina koncerata diljem svijeta planirana za razdoblje od ožujka do prosinca, već sada je niz planiranih koncerata otkazan ili odgođen. Ne samo The Boomtown Ratsa u Zagrebu nego i jačih imena. Billie Eilish je odgodila sjevernoameričku turneju na neodređen rok, kao i Pearl Jam koji bi u Europu trebao sletjeti koncem lipnja. Madonna je otkazala francuske datume, a The Who cijelu britansku turneju. The National, Bob Dylan i New Order otkazali su japanske koncerte, a Green Day i Pixies svoje azijske turneje, kao i korejski BTS.
Doduše, sve su to nastupi koji su davno prije izbijanja pandemije korone bili ugovoreni za ožujak i travanj, ali čak i ako se pandemija stiša tijekom svibnja ili lipnja, trebat će neko vrijeme da odluče krenuti po Europi. Naime, još ih i tijekom ljeta, a neki kažu možda i do proljeća 2021. godine, mogu dočekati karantene na granici bilo koje europske države čim netko od njih šmrcne, kihne, zakašlje ili mu temperatura skoči iznad 37,2 Celzijeva stupnja.
Koncertni biznis, kao danas najvažniji i najveći prihod glazbenika, jednostavno je postao prevelik i preskup da bi se globalne booking agencije poput Live Nationa, AEG-a i drugih, a onda i lokalni koncertni promotori, njime kockali. Velike turneje već godinama sliče nekadašnjim ratnim pohodima, a svaki takav pohod košta jer iza popularnih glazbenika koje gledate i slušate na pozornici stoji od nekoliko desetaka do nekoliko stotina ljudi i od desetak do stotinjak tona opreme koje treba lako i sigurno transportirati iz grada u grad, iz države u države kako bi “osvajanje” pozornica, poput nekoć zamaka i tvrđava, teklo po planu.
Slično vrijedi i za publiku jer dobar dio ljetnih europskih open-air festivala, pa tako i INmusic, Ultra, Dimensions, Sea Star i Exit, ovisi o “vojsci” inozemnih posjetitelja i njihovoj potrošnji, ne samo ulaznica nego i hrane, pića i smještaja. U malo boljoj poziciji su festivali s dominantnim udjelom domaćih izvođača i domaće publike poput Zagreb Beer Festa ili Ferragosto Jama i drugih koji, ovisno o pandemiji korone, mogu lakše pomicati datum održavanja. Ipak, ni domaćima neće baš biti lako odlučiti se za putovanje po koncertima u svojim domovinama ako se korona ne stiša, no tada će ionako ostati stanje kao i sada. Koncerata i festivala neće biti zbog zabrane okupljanja ljudi. Dakle, ako se situacija do konca svibnja potpuno ne normalizira, većina ljetnih festivala i koncerata neće se uprizoriti.
Propala sezona
Ne bih htio biti zloguki prorok, no čini se da predstojeću ljetnu koncertnu sezonu možemo zaboraviti, a to vrijedi za popularnu, klasičnu i jazz glazbu. Pitanje je što će biti i sa Simple Mindsima na Šalati 13. srpnja, ali ako oni dođu, onda ćemo imati i Pixiese 31. kolovoza na Zagrebačkom velesajmu, a na koncert Celine Dion u zagrebačku Arenu 5. lipnja ne bih išao ni da mi zaprijete da ću zbog nedolaska zaraditi koronu.
Jesen bi mogla biti vedrija, kako za turizam tako i za glazbenike i njihovu publiku, pa tko će se prvi oporaviti nakon što pandemija mine?
Definitivno domaći, jer njima se najlakše pokrenuti s obzirom na to da ionako uglavnom putuju i nastupaju u granicama vlastite države, a to onda vrijedi i za njihovu publiku. Dobro se sjećam kako je bilo u Zagrebu nakon ratnih uzbuna. Inozemni izvođači još dvije-tri godine nisu dolazili, no za domaće se odmah tražila ulaznica više pa je tako na jedan od prvih koncerata početkom 1992. godine, onaj Overflowa u KSET-u, nahrupilo 700 ljudi iako u taj klub ne stane ni 350 posjetitelja. Uporno sam ljudima objašnjavao da ulaznica više nema, ali oni koji su te večeri došli, nisu za to htjeli niti čuti. Stoga smo im morali prodati ulaznice i potom ih na smjenu puštati iz dvorišta u klub i obrnuto. Ta provala oduševljenja i ta glad publike za glazbom ostala mi je zauvijek u najljepšem sjećanju, a nešto slično može se očekivati i kad prođe pandemija korone. I publika i glazbenici bit će jako žedni koncerata, druženja, izlazaka i zabave.
Domaći profitiraju
Može se očekivati i da će nam se iz inozemstva prvo vratiti oni iz najbližeg susjedstva, koji imaju prijeći samo jednu granicu, a iz udaljenijih krajeva oni manji koji se lakše kreću i čiji su honorari niski, a logistika skromna. Oni koji svi stanu u jedan kombi ili bus, a čija se cijena za nastup kreće od nekoliko stotina do nekoliko tisuća eura. Tek nakon njih, ali njihovi koncerti neće ovisiti samo o stišavanju pandemije nego i o oporavku ekonomije, vratit će nam se veliki izvođači s čijim nastupima, a to nema veze s koronom, ionako već godinama kuburimo. No, to je problematika koja nema veze s raširenošću virusa, nego s dubinom džepa i ukusom publike, itinerarima turneja stranih izvođača koji se sve više drže open-air festivala i sve se rjeđe radi pojedinačnih koncerata spuštaju južnije od Münchena, pa čak i Berlina, te s prenapuhanim cijenama honorara i ulaznica za njihove koncerte.