Možda je jedan enorman radijski hit, “Je veux”, bio dovoljan da se rasproda zagrebački Dom sportova, no bilo bi preopasno pa i bezobrazno cijeli koncert graditi oko samo jedne pjesme koju su neodoljivo slatka pučkoškolska djeca zažarenih i zacakljenih očiju otpjevala iz sveg grla od početka do kraja.
Zaz nije napravila tu pogrešku, ima ona u svom portfelju još nekoliko podjednako simpatičnih skladbi na raskrižju gipsy swinga, šansone, jazza i bluesa i dok se uz akustične instrumente držala te forme, sve je manje-više bilo u redu. Naime, šarm njezine pojave i erotičnost njezina napuklog glasa uz scensku vrckavost dovoljno su moćno oružje da zadrže pozornost ne samo fanova nego i iole objektivnog slušatelja.
Problem ipak nastaje, a to se najviše osjetilo u s...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....