ZAGREB - Nikada nisam uspio prihvatiti kantate Johanna Sebastiana Bach a, u njima je podjela na tišinu i zvuk odveć savršena. Meni trebaju urlici, jetka magma, atmosfera napada koja moža raščetvoriti noćnu tišinu, piše u jednoj pjesmi Michel Houellebecq. Ova neobavezna lirska težnja precizno opisuje muziku koju stvara i svira Yann Tiersen , kako i inače, tako i na koncertu ove subote u krcatoj Tvornici.
Manični post-rock
Poznato je da ovaj svestrani muzičar, koji za sebe tvrdi da svira predmete, do neprepoznatljivosti mijenja aranžmane za nastupe uživo, a kako je ovaj novi album već jedna neprepoznatljivost za sebe, tako je i koncert istrajao u veličanstvenoj restauraciji pjesama s albuma.
Od one reputacije koju je Tiersen stekao kao autor glazbe za film “Amelie”ostala je samo violina, sve drugo dobilo je distorziju i zvučalo kao manični post-rock kakav stvaraju, primjerice, Sigur Rós ili múm, s falsetom koji na momente podsjeća na Thoma Yorkea. Instrumentali počivaju na trenutnim i naglim smjenama crescenda/decrescenda, požuruju da bi brzo usporili ili završili u nekoj pobožnoj amtosferi korala, kao u pjesmi “Fuck Me” kad su svi odložili instrumente i u jednom trenutku pjevali kao zbor. Uz Tiersena je nastupio berlinski dvojac Lonski & Classen, koji ga inače i prati cijele turneje, a dva su euforična sata i jedan bučan bis u velikoj gužvi sasvim sigurno pomogli da se razgrljeni zagrle, raspareni spare.