Na valu 130. obljetnice rođenja u prošloj godini, kao i 50. godišnjici smrti u ovoj, operna i koncertna sezona je i dalje u znaku svestranog splitskog skladatelja Ive Tijardovića. Dok je 14. siječnja ispunjena 100. godišnjica praizvedbe njegove najpoznatije operete Mala Floramye (što je poluscenskom izvedbom i integralnom snimkom u Lisinskom popratio Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a u svojem ciklusu Kanconijer), uoči 115. obljetnice splitskog nogometnog kluba Hajduk koja se ispunila 13. veljače splitsko se Hrvatsko narodno kazalište odlučilo postaviti njegovu slabije poznatu i u pravilu neizvođenu operetu Kraljica lopte posvećenu 15. obljetnici kluba u kojemu je i sam skladatelj kao mladić svojedobno igrao. To koliko je Tijardović bio svestran iz današnje je perspektive nezamislivo; ne samo da je ovladao sportom i glazbom, nego je bio arhitekt, slikar, ilustrator, karikaturist, scenograf, kostimograf, novinar, pjesnik, književnik, prevoditelj i libretist, te spretan rukovoditelj, direktor, predsjednik, ravnatelj i intendant. Takvog renesansnog tipa čovjeka koji je briljirao čega god da se prihvatio današnjica ne poznaje. Njegovu Kraljicu lopte, jedinu operetu na svijetu posvećenu jednom nogometnom klubu (kao što se i Hajduk hvali da je jedini nogometni klub sa „svojom“ operetom!) možemo uvrstiti u tzv. Splitsku trilogiju Tijardovićevih opereta, uz spomenutu Floramye i dvije godine kasnije iznjedren Spli‘ski akvarel.
Kraljica lopte
No, dok ova dva poznata naslova ne silaze s repertoara, barem ne u Splitu, njegovu Kraljicu lopte, koja na isti način duhovito i šarmantno donosi starosplitsko ozračje u spletu dramaturških zavrzlama, romansi i popularnih plesova međuratnog doba, 20. je stoljeće zaboravilo. Praizvedba djela zbila se u ljeto, 2. kolovoza 1926. na Starom placu, tj. Starom Hajdukovom igralištu, na otvorenome, pred nekoliko tisuća gledatelja, uz sudjelovanje stotinjak zborista i baletana pred orkestrom uz prvake Splitske opere (u arapskom je plesu debitirala slavna balerina Ana Roje!), a događaj je završio vatrometom. Teme poput Hajdukove pjesme i arije komičnog Čeha, nogometnog suca Matjeja Prohaske, „To nenji knedla a palačinka“, pjevale su se splitskim kalama, a djelo je zimi, 14. prosinca iste godine u režiji Đuke Trbuhovića i pod ravnanjem Rikarda Schwarza zaživjelo i u kazalištu. No, nakon samo četiri izvedbe, skinuto je s repertoara i u sljedećih stotinu godina doživjelo jednu jedinu izvedbu, i to 2017. na Poljudu u produkciji Umjetničke akademije u Splitu. To je vjerojatno nadahnulo članove kluba Hajduk da za svoj sljedeći okrugli rođendan, 115., vrate djelo na program splitskoga HNK-a. Sve je dogovoreno s bivšim intendantom Vickom Bilandžićem, odabran je autorski tim i dogovoren datum, a produkciju je do kraja sprovelo novo vodstvo s Božom Župićem kao v.d. intendantom. Prašinu s partiture otresao je sa svojim timom redaktora đakovački dirigent Davor Kelić na stalnom radnom mjestu u zagrebačkom Kazalištu Komedija, dok je za dramaturga mlada makarska redateljica Kristina Grubiša prigodom svoje prve profesionalne režije u jednom nacionalnom kazalištu na suradnju pozvala dramaturga Patrika Gregurca. Tijardovićev je libreto obogatio na suvremen način mnogim dosjetkama i pružio prostora za improvizacije, dok je ritam govora dodatno glazbeno „ispeglao“ njegov suradnik Aleksandar Jakopanec, inače violist Zagrebačke filharmonije, ujedno i novi student dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Uz energičan splet vrsnih interpreta u skladnom ravnovjesnu pjevača i glumaca splitskoga HNKa dobili smo predstavu koja se prati u jednom dahu, koja će nas nasmijati ali i ganuti do suza, s idealnim spojem staroga Splita i duha nove mladosti. Do savršenstva su dovedene masovne scene nogometnih utakmica s klasičnim baletom i uličnim plesačima koje je uz „živu“ loptu u ulozi breakdance plesača Jana Hajsoka koreografirala asistentica redateljice Raffaella de Luca.
Scenografija i kostimografija oslanjaju se na elemente skica i fotografija kreacija samog Ive Tijardovića (uvijek je za svoje predstave radio sve, doživljavajući kazališni posao kao vagnerijansko cjelovito umjetničko djelo), ali su svoje suvremene detalje u materijalima i plastičnosti dizajna donijeli mlada kostimografkinja Ana Roko i jednako mladi scenograf Kristijan Popović. Mladost je ono što je u srži ove predstave, jednako u autorskom timu, kao i na sceni, s kojima skladno glumački korespondiraju i kazališni veterani Filip Radoš i Tonči Banov (ujedno i savjetnik za starosplitski govor) kao zabrinuti profesori-oci djevojaka zaljubljenih u nogometaše. Priča je to o prihvaćanju nogometa kao nove splitske svakodnevice, u kojoj glazbeno dominira korčulanski tenor Roko Radovan u ulozi nogometne zvijezde Slavka, ali i njegove sjajne kolegice, sve redom vrsne pjevačice Neda Pejković (Mila), Barbara Sumić (Dragica), Bjanka Ivas (Marđenka Prohaska) i Branka Pleština Stanić (Countess Alice Milford). Svi odlično i glume, tako da se na sceni briše razlika između profesija pjevača i glumaca. Možda su glumci pjevački slabiji, ali zato vokalne nedostatke uvelike nadoknađuju glumačkim vještinama u šarmu i karakteru, pri čemu su jednako dobri Pere Eranović kao Čeh Matjej, kao i Filip Luka Gospić u dvostrukoj ulozi Tonka i Sir Archibalda Stanleya, te duhoviti par splitskih „ridikula“, ili pak urnebesnih engleskih oficira u činu Malte (kao što su Šjor File i Dane u Maloj Floramye) – Stipe Radoja i Bojan Brajčić, koji u završnici pobiru najviše ovacija. Publika u nekoliko navrata pjeva i plješće zajedno s interpretima i orkestrom kojim spretno dirigira maestro Kelić u ovo produkciji bez slabe točke. Kraljica lopte zaslužuje svoje stalno mjesto na repertoaru, jer nimalo ne zaostaje za drugim operetama Tijardovićeve Splitske trilogije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....