PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

GORAN BARE I MAJKE: NUSPOJAVE Album koji iskače iz svega što je naš karizmatični rock pjesnik ikada snimio

Tomislav Krišto / CROPIX

 

Jednu večer prije nekoliko tjedana, na zadnjoj rundi prije fajrunta, sretnem Bareta u omiljenom kafe baru na utrinskom placu gdje se posljednjih godina, kako obojica živimo u obližnjim kvartovima Novog Zagreba, najčešće vidimo.

“Neće ti se dopasti moj novi album, ali nema veze”, reče mi čim me ugledao. Tjedan-dva poslije susretnemo se na dodjeli nagrade Zlatni Studio i Bare mi opet, čim me spazio, kaže: “Moj novi album neće ti se dopasti”. Rekoh mu: “Sjajan ti je smisao za promociju, barem ne hvališ sebe kao drugi, ali daj da ga prvo čujem pa ću ti onda reći kakav mi je”. Bolje rečeno, napisati.

Možda je Bare puhao na hladno, misleći da mi se “Nuspojave” neće svidjeti jer bi se mogao dovesti u vezu - barem kroz ponovo prisutnu, ali posve prerađenu pjesmu “I dok pleše sama s kišom” i naglašenu ulogu klavijatura, ovaj put Berislava Blaževića - s albumom “Srce” iz 2006. godine, jedinom koji mi se u njegovu opusu nije baš dopao.

Noćni razgovor

E pa moj Bare, posve si bio u krivu jer ako i postoji poneka sličnost između “Srca” i “Nuspojava”, potonji je autorski impresivniji, aranžmanski maštovitiji, svirački jači i snimateljsko-producentski bitno dorađeniji album, koji donekle iskače iz svega što je naš najkarizmatičniji rock pjesnik ikada snimio i objavio. Doduše, nije posrijedi “Krautrock album”, kako mi je Bare u tom “malom noćnom razgovoru” na utrinskom placu najavio iako u ponekoj pjesmi, ponajviše u središnjoj “Skarabej go-go”, uvodnoj “Ljubav krvari” i odjavnoj “Zašto”, ima nešto od motoričnosti ritma; karakterističnog za taj glazbeni stil kojim se Bare u posljednje vrijeme kao slušatelj bavi.

Ako se već trebaju povlačiti neke usporedbe, onda mi se čini kako se “Nuspojave” mogu dovesti u korelaciju s Krautrock odjecima na “The Idiotu” Iggyja Popa i u težim pjesmama iz “berlinske faze” Davida Bowieja te albumima Loua Reeda iz ranih 70-ih poput “Transformera” i “Berlina”, ali i još naglašenijim meandriranjem rukavaca psihodelije kasnih 60-ih i gothic-rocka ranih 80-ih, pri čemu valja naglasiti da bi se težine nekih pjesama uplašili i Jim Morrison i Ian Curtis. A mislim da bi se “Nuspojave”, odnosno njihova opasnost i zlokobnost, bez problema mogle dopasti i Marku Laneganu i Nicku Caveu, Joshu Hommeu i Jacku Whiteu te pokojnicima grunge-rocka poput Chrisa Cornella ili Laynea Staleyja.

 

Bare je kao pjesnik i ranije bio poznat po tome da kopa po najmračnijim zakucima svoje duše osvijetljenim tek rijetkim proplamsajima sreće, odnosu ljubavi i ovisnosti, čovjeka i Boga, pojedinca i društva te po usponima i padovima vlastitog, po mnogočemu nevjerojatnog života preko ruba mogućega.

No čak i u takvoj konstelaciji “Nuspojave” se doimaju jednim od impresivnijih radova u njegovu pjesničkom opusu.

Uvodni stihovi “Ljubav krvari/Ljubav pati/Ljubav je na samrti/Kao žena zlostavljana/Slomljenog duha, sama” i odjavni “I već me je stid/Da više od pola života/Samo tuga, naivna dobrota/Prate me k’o sjene/Kao dobroćudna neman/Od koje osim suza/Ja ništa nemam” bolno uokviruju tamu u kojoj Bare traži tračak nade kao nit vodilju koja ga drži na životu.; kako bi mogao zapjevati “Osvijesti me/Da se ponovo nađem/Smiri me/U kaosu da se snađem/Ljubav i istina neka me vode/Da pjevam svoju pjesmu slobode” premda zna da “Sam ne želi kući/Nije pitom, nije pitom/Nikad nije im’o dom/Uvijek je on živio po svom”. Ako ovo nije lutanje suvremenog “Ukletog Holandeza”, onda je teško reći što bi to bilo.

Poput mesije

Pri tome je na površinu isplivala i tankoćutnost Bareta kao, uvjetno rečeno, bluesom i sevdahom inspiriranog rock pjevača, čas demonski snažnog i gnjevnog, čas skršenog i bolesnog; nalik proroku i dervišu kojeg jedan tren štuju, slave i uzdižu u nebesa, a već drugi tren pljuju, kamenuju i razapinju.

Ako ćemo pravo, “Nuspojave” se mogu pojmiti i kao album spiritualne glazbe ma koliko nekima bilo teško shvatiti Bareta kao propovjednika, no oni koji malo dublje poznaju njegovu i povijest rocka znaju da je kao pjesnik odavno postao nešto poput mesije. Barem u kanonima nečega što bismo, prema pokojnom Lemmyju, mogli nazvati “električnom crkvom”, a moglo bi se lamentirati i koliko Bare, na svoj način dakako, danas plovi vodama kojima je kroz obrade tuđih skladbi brodio Johnny Cash na “American Recordings” albumima u režiji Ricka Rubina.

 

No da bi sve to, za razliku od albuma “Srce”, funkcioniralo kako spada, zaslužni su i glazbenici koje je Bare za ovaj album - snimljen “u jednome dahu” u prestižnom studiju RSL, Novo Mesto - okupio oko sebe. Mario Rašić za basom, ujedno i sjajan producent albuma te Alen Tibljaš za bubnjevima su disciplinirana, ali ne i ukočena nego monolitno čvrsta ritam-sekcija oko čije osi Kruno Domaćinović i Davor Rodik gotovo konstantno “filaju” vrtloge električne, odnosno pedal steel i slide gitare, a uz njih i Berislav Blažević virove klavijatura. Ne samo za naše okolnosti, nego i u cjelokupnom korpusu današnje rock glazbe, nevjerojatno je koliko snimke s “Nuspojava” pulsiraju i dišu, s izvrsnim omjerom čiste snage i prljavog zvuka, grubosti i nježnosti, kosti i mesa.

Put u srce tame

Nekima bi problem, naročito za radio, mogla predstavljati duga minutaža pjesama jer od ukupno sedam skladbi samo je posljednja “Zašto” kraća od pet minuta, a uvodna “Ljubav krvari” dulja od devet minuta. Uz to, “Nuspojave” nemaju ni “killer hit” kakav je na “Teškim bojama” predstavljala naslovna skladba kao okosnica tog albuma. Težak je to i mučan put u srce tame, možda i čudan, ali i svakako nadahnut, lijep i cjelovit album; jedan od najjačih u Baretovoj tridesetak godina dugoj diskografiji, a donekle i glazbeni iskorak istinski velikog pjesnika kojeg se u “poznijoj” fazi karijere mnogi ne bi usudili poduzeti.

 


Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo