Dok se granice između stvarnog i virtualnog svijeta sve više brišu, umjetnost, znanost i tehnologija sve češće dijele isti jezik. Upravo su to teme koje istražuje 26. izdanje međunarodnog festivala Pixxelpoint, koje će od 13. do 23. studenog gradove Nova Gorica i Gorizia pretvoriti u laboratorij za promišljanje suvremenosti. Ovogodišnje izdanje okuplja više od 60 umjetnika i kolektiva iz tridesetak zemalja koji će kroz izložbe, performanse, koncerte i radionice pokušati odgovoriti na pitanje može li umjetnost danas rezonirati s ritmom svijeta koji se mijenja brže nego ikad.
Pod naslovom “Resonating Realities in the Fourth Space”, festival istražuje što se događa kad se susretnu čovjek, stroj i priroda, te može li upravo njihova suradnja stvoriti novu vrstu zajedništva. Kroz izložbe na obje strane granice, u Novoj Gorici i Gorici, posjetitelji će moći ući u takozvani “četvrti prostor, zamišljenu, ali i stvarnu dimenziju u kojoj tehnologija prestaje biti barijera, a postaje alat za ponovno povezivanje."
Festival ove godine ima i upečatljivu hrvatsku delegaciju koja se sastoji od vizualnih umjetnika i umjetnica, Monike Milas, Vitra Drinkovića, Gilda Bavčevića, Ivane Tkalčić te Dore Ramljak. Osim njih, na festivalu će nastupiti i hrvatski DJ-evi iz Zagreba, Rijeke i Pule: Morski, Bellen, Kommoda i Djarma. Osim toga, prošlog je tjedna u sklopu festivala u riječkoj Knjižari VBZ održana međunarodna iyložba studenata.
Tim smo povodom razgovarali s kustosicom Katarinom Podobnik, koja je selektirala hrvatsku delegaciju za festival. O tome kako se ta ideja pretvara u konkretna umjetnička djela, što povezuje hrvatske umjetnike koji sudjeluju na festivalu i zašto je upravo Pixxelpoint jedno od rijetkih mjesta gdje se granice – doslovno i simbolički – brišu pred našim očima.
Ovogodišnji Pixxelpoint istražuje „četvrti prostor“, odnosno zamišljeni prostor između tehnologije, prirode i društva. Kako vi interpretirate tu temu i kako ste je prenijeli u kontekst hrvatskog dijela izložbe? Možete li je objasniti za naše čitatelje?
Tema 26. međunarodnog festivala vizualnih umjetnosti Pixxelpoint, “Resonating Realities in the Fourth Space” – u hrvatskom prijevodu “Odjekujuće stvarnosti u Četvrtom prostoru” – poziva publiku na participaciju unutar nove, zamišljene dimenzije “četvrtog prostora”. Taj se pojam nadovezuje na koncepciju “trećeg prostora” koji označava sferu između privatnog i javnog, između doma i prostora rada. Taj “treći” prostor – prostor dokolice – u geološkom razdoblju tehnocena u kojemu živimo, a uslijed globalne krize koja je prisutna na svim poljima ljudske inherencije, ugrožen je s rapidnom tendencijom nestajanja. Iz tog razloga, Pixxelpoint otvara “četvrti” prostor kao svojevrsnu kritiku tehnokapitalizma, društvene fragmentacije, emocionalne i opće iscrpljenosti. Drugim riječima, “četvrti prostor” plasiran je kao spekulativno polje koje obnavlja sada već gotovo napuštene vrijednosti, gradeći dijalog između umjetnosti, znanosti i zajednice, istovremeno postavljajući otuđeno društvo u epicentar interdisciplinarnih istraživanja, a s ciljem (ponovnog) povezivanja ujedno sa svijetom, prirodom i jedni s drugima, van nametnutih političkih i ideoloških okvira. U kustoskom timu kulturnih djelatnika iz četiri zemlje – Slovenije (Peter Purg), Italija (Francesco Scarel), Njemačka (Benjamin Gruner) i Hrvatske (Katarina Podobnik), okupljeno je 60 međunarodnih, ujedno vizualnih i glazbenih umjetnica i umjetnika čije umjetničke tendencije otvaraju mogućnosti za novim interpretacijama i zajedničkim stvaranjem, a hrvatsku delegaciju činile su i čine vizualne umjetnice i umjetnici Gildo Bavčević, Vitar Drinković, Monika Milas, Nadija Mustapić, Dora Ramljak i Ivana Tkalčić, studentice Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci Ena Fajković, Tania Kolarić i Nika Škarica te glazbenici dj-i Bellen, Djarma i Kommoda.
Hrvatski umjetnici i studenti ove godine imaju prilično vidljiv nastup. Što vas je u njihovim radovima posebno privuklo i kako su se uklopili u širu festivalsku priču koja povezuje više od 60 umjetnika iz tridesetak zemalja? Možete li predstaviti njihove radove?
Djelovanje pozvanih hrvatskih umjetnica i umjetnika pratim dulje vrijeme, što je naprosto neizbježno s obzirom na to da su kao akterice i akteri, sveprisutni na ujedno hrvatskoj i međunarodnoj kulturno-umjetničkoj sceni, plasirajući neosporno vrijedne i relevantne radove za hrvatsku, napose globalnu suvremenu umjetničku scenu. Nadija Mustapić, u okviru “Pre-Pixxelpoint” programa u lipnju 2025. godine, u izložbenom prostoru Xcenter-a otvorila je samostalnu izložbu “Time, She Said” (“Vrijeme je”), audio-video instalaciju čiji je subjekt istraživanja voda, ujedno kao terestrički entitet, ali i kao personificirana nositeljica složenih odnosa. Gildo Bavčević, multimedijalni umjetnik koji djeluje unutar performansa, video instalacije, zvuka, filma i fotografije, u novogoričkoj “Carinarnici” predstavlja se izložbom “Borderless Gestures” (“Bezgranične geste”) i happeningom “Extreme Left Hedonism” (“Ekstremno lijevi hedonizam”) propitkujući upravo segregacijsko identitificiranje uvjetovano nametnutim geopolitičkim granicama. Vitar Drinković, medijski umjetnik specifičnog interesa za stvaranjem virtualih simulacija, u izložbenom prostoru XCenter-a predstavlja se konceptom “Vacation” (“Odmor”), inkomporirajući izložene radove – interaktivnu instalaciju i AR (proširenu stvarnost) ujedno i u distopijsku video igricu. Na istome mjestu, predstavit će se i transdisciplinarna dizajnerica te istraživačica Dora Ramljak, kratkim filmom “Radial Drift” u produkciji udruge Metamedij (Pula) i centra “V2_Lab for the Unstable Media” (Roterdam), istražujući načine na koje sustavi namijenjeni očuvanju života, suprotno očekivanom, često potenciraju isključenost. Ivana Tkalčić, višestruko nagrađivana multimedijalna umjetnica, u centralnom izložbenom prostoru Mestne galerije, izlaže recentne projekte “Astronaut(s) without a Spaceship/Catching the Wind” (“Astronaut(i) bez svemirskog broda/Hvatanje vjetra) – spekulativna istraživanja svemira koja kroz poetsko-performativni pristup, bivaju autoričinom refleksijom o brizi za planetarnim sustavom. U Mestnoj galeriji, ambijentalnu instalaciju “#00000” izlaže i Monika Milas, vizualna umjetnica mlađe generacije hrvatskih autorica i autora, koja korištenjem otopljene crne plastike, istražuje prostor promjene i cikličnog obnavljanja. Što se tiče studentica i studenata koji participiraju festivalu, u ovom bi kontekstu naglasila kako je službeni dio ovogodišnjeg festivala i “Studentski Pixxelpoint” prvenstveno prezentiran u relativno novom riječkom izložbenom prostoru “Srce” V.B.Z knjižare, a koji će se u Novoj Gorici, ponovno prezentirati u Galeriji TIR 12. studenog. U kustoskom timu za potonju izložbu, uključeni su još i Mihael Giba, umjetnički suradnik Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci te Gašper Rebernik student Akademije umetnosti, Univerza v Novi Gorici. Kroz medijske radove, umjetničke instalacije, video igre i objekte, studentice i studenti iz Rijeke, Krakova, Sarajeva, Beograda, Helsinkija i Nove Gorice kritički istražuju postdigitalna iskustva, ali s pozicije generacije koja ne poznaje izvantehnološki život.
Nakon što su studentski radovi prikazani u Rijeci, sele se u Novu Goricu. Mijenja li se time njihov kontekst i doživljaj? Mislite li da bi reakcija međunarodne publike mogla biti različita od domaće publike?
Narav je suvremene umjetnosti upravo u njenoj relaciji s kontekstom, ujedno prostorom i publikom. Upravo se ta propozicija rodila “smrću autora” – ne u smislu doslovnog kraja umjetnosti, već naprotiv, rođenja interpretacije i višeznačja datog djela u različitim mogućim konstelacijama. U tom vidu, svako se novo viđenje umjetničkog djela, bilo ono u potpunoj suprotnosti s namjerom autorice odnosno autora, vidi kao radostan trenutak kulturnog dijaloga.
Koliko je važno da mladi autori danas razumiju tehnologiju ne samo kao alat, nego i kao prostor propitivanja? I prepoznajete li razliku u pristupu između generacija umjetnika kada se radi o radu s tehnologijom?
Upravo je ključna ta distinkcija – razumijevanja tehnologije kao alata savladavanja svakodnevnih zadataka s jedne strane, odnosno kao sveprožete stvarnosti neodvojive od suvremenog društva, s druge. U tome leži i ključ posthumanizma: iako nam se čini da smo, zarobljeni tehnologijom, prisiljeni podrediti se datim uvjetima, propitkivanje granica tehnologije često odgovara na pitanje što u srži, čovjek kao socijalno i emotivno biće, zapravo jest te na koje sve moguće načine, u dijalogu s tehnologijom, društvo kao takvo može napredovati bez upadanja u rizik od destrukcije, predvođene željom za moći. Pa iako je nelako generalizirati generacijski odnos umjetnica i umjetnika spram tehnologije, moglo bi se kazati kako je onim starijim, tehnologija ujedno sredstvo, ali i polje istraživanja na koje se nerijetko gleda kao na prijetnju, dok nove generacije budućih mladih umjetnica i umjetnika, tehnologiju razumiju kao integralni dio njihove stvarnosti, koristeći se potonjom kao sredstvom za širenje područja kreativnosti i imaginacije.
Središnju ulogu u tehnologiji danas preuzima umjetna inteligencija, koja je sve prisutnija u umjetničkoj praksi, ali često i vrlo površno shvaćena. Što je zanimljivo u tom odnosu? Može li AI biti ravnopravan sudionik kreativnog procesa, ili nas prije svega tjera da preispitamo vlastitu ulogu u stvaranju?
Izvjesno je kako je u povijesti odnosno povijesti umjetnosti, napredak u industrijskom i tehnološkom smislu, predodredio društvene odnose, posljedično i interese u umjetnosti. Pa i impresionisti su, uvjetovani znanstvenim otkrićima na području optike koje je oblikovalo svijest društva u 19. stoljeću, kao polje umjetničkog istraživanja, uzeli upravo dinamičnost i promjenjivost svjetla, tako razbijajući tekovine akademskog realizma, a u potrazi za odgovorom što percepcija uistinu jest. U tom vidu, jasno je da je ulazak umjetne inteligencije u suživot, postao inspiracijom suvremene umjetnosti. Ipak, pitanje ravnopravnosti čovjeka kao ne samo racionalnog, već i emotivnog bića te umjetne inteligencije kao sredstva visoke tehnologije u procesu umjetničkog izražavanja, čini mi se kompletno nerelevantnim. AI, jasno, pruža mogućnosti koje do sada nisu bile niti zamislive, ali prihvaćanje umjetne inteligencije kao ravnopravnog autora u kreativnim procesima, udaljava se od esencije umjetnosti kao humanističkog područja djelovanja. Moje je mišljenje da bez jasnih ciljeva što od AI-želimo i na koji način umjetnu inteligenciju koristimo, krajnji produkt može biti estetski zanimljiv, ali ne i umjetnički.
Koliko je izazovno kustoski ujednačiti radove koji se bave tako različitim tehnologijama i medijima, od algoritama i digitalnih projekcija do zvuka i bioloških procesa?
Izazovno jest, no rekla bih da sama tema festivala, ne samo dopušta, već i potiče heterogenost kako umjetničkih medija, tako i tema istraživanja. Mogućnost svođenja suvemene umjetnosti na zajednički nazivnik, nemoguća je misija, što zahtjeva rekapitulaciju dosadašnjih kustoskih praksi i metodologija. Prema mom mišljenju, kustos ne bio smio ograničiti područje autorskog istraživanja, s obzirom da tako što neosporno mora uvjetovati i umjetničku slobodu. Iz tog razloga, čini mi se da je zadatak suvremenog kustosa, odnosno kustosice, pronaći okvir koji prihvaća različite umjetničke prakse, koji istovremeno uočava poveznice, ali ni na koji način ne ograničava autorice i autore u postuliranju njihove istine.
Festival ujedinjuje dvije zemlje i dva grada, Novu Goricu i Goriziju, ali i uključuje hrvatsku komponentu. Koliko je ta prekogranična dimenzija važna i što donosi u kontekstu europske kulturne suradnje?
Pod krilaticom “Go! 2025 – Borderless European Capital of Culture”, granično podijeljena slovenska Nova Gorica i talijanska Gorizia, jasno izražavaju ideju programskog koncepta. Multinacionalnost autorica i autora, kao indikator kulturnog dijaloga, suradnje, uvažavanja i razumijevanja, nužna je strategija kulturnih manifestacija koje se odvijaju u vrijeme degradacije temeljnih ljudskih vrijednosti, u razdoblju jačanja autokratskih sistema, cenzure, sužavanja javnog prostora i porasta ideoloških narativa koji nastoje ograničiti pluralizam i slobodu izražavanja. U tom vidu, zadaća je umjetnosti – inzistirati na promjeni, ukazati na mogućnosti i oduprijeti se vladajućim totalitarističkim ideologijama. Takve tendencije upravo su i oblikovale modernu i suvremenu umjetnost, ultimativno transformirajući dotadašnju ulogu u svijetu.
Tema festivala govori o „rezoniranju“, o suživotu čovjeka, stroja i ekosustava. Kako, po vama, umjetnost može pomoći da taj suživot postane svjestan, a ne samo tehnički?
Zadaća suvremene umjetnosti upravo i jest mijenjati svijet. Ne miriti se s postojećim stanjem. Ne prihvaćati stvari kakvima nam se na prvi pogled čine. Ukazati na mogućnosti afirmativnih pristupa. Prikazati manjkavosti sistema, suprotstaviti se štetnim projekcijama. Suvremena umjetnost pronalazi načine koji osvješćuju o mogućnosti napretka koji ne dovodi do otuđenja, već ukazuje na potencijal suživota čovjeka, ekosustava i tehnologije koja je postala neodvojiv dio zajedničke stvarnosti. U tom kontekstu, umjetnički radovi ne predstavljaju samo eksperiment, već i teorijski doprinos raspravi o tome kako prevladati ograničenja suvremenog svijeta. Afirmirajući ideje otvorenosti, pluralnosti, fluidnosti, hibridnosti, ekscentričnosti i inkluzivnosti kao temeljnih tendencija transformacije društvenih i kulturnih struktura, umjetnost postaje sredstvom refleksije, kritičkog promišljanja i stvaranja alternativa, nudeći pozitivne vizije nasuprot onim distopijskim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....