Zagrebačka filharmonija početkom ovoga mjeseca u spajanju svojega Plavoga i Crvenog ciklusa iznenađuje konceptom izvedbe četiriju Schumannovih simfonija i dvaju Mendelssohnovih klavirskih koncerata na dva koncertna programa rastegnuta u tjedan dana. Oba se događaja odvijaju u dva petka u Velikoj dvorani Lisinski pod dirigentskim vodstvom istog dirigenta, američkog maestra Lawrencea Fostera, stručnjaka za njemački romantizam. Vremešni maestro (84 su mu godine) ni u dubokoj starosti ne odustaje transkontinentalno putovati svijetom i širiti svoje umijeće muziciranja pred orkestrima diljem globusa, pa tako u dvije godine već drugi put dolazi pred pult Zagrebačke filharmonije s jasnim ciljem cikličkog promišljanja opusa dvojice svojih omiljenih skladatelja koji su svojedobno sredinom 19. stoljeća bili bliski kolege i prijatelji. O tome govori činjenica da je Mendelssohn sa Schumannom razrađivao njegove prve dvije simfonije, te ih praizvodio dirigirajući slavnim lajpciškim Gewanhaus orkestrom, dok je sam Schumann Mendelssohnu laskao nazivajući ga "novim Mozartom".
Na prvome od dva koncerta, upriličenom prošloga petka, 7. studenoga, maestro Foster se doslovno jedva kretao prema dirigentskom podestu i publiku podsjetio na posljednje koncerte našeg preminulog dirigentskog maga, Milana Horvata, koji se također kretao s poteškoćama, ali kad bi se jednom dovukao do dirigentske pozicije, nije mu bilo ravna u dirigentskim majstorijama. Tako je i ovaj "djedica", čim je sjeo na "barsku" stolicu koju su mu namjestili za dirigentski pult, gornjim dijelom tijela živnuo kao dječačić, potaknuvši Zagrebačke filharmoničare na maksimalan polet, angažman i žustro energično muziciranje. Smjestiti Schumannove dvije simfonije na isti koncertni program prava je vratolomija s kojom se suočavaju tek rijetki orkestri i dirigenti. Da su spremni na iznimne napore dokazali su i dirigent i orkestar složni oko ideje da iz starih partitura izvuku prpošnu zvukovnost i treperavu lepršavost, čistih ali punokrvnih tonova raznolikih dionica.
Orkestar je bio posložen po njemačkom načelu, kako obično u prijenosima novogodišnjih koncerata gledamo Bečku filharmoniju, s violama na krajnje desnoj strani i violončelima u sredini (zamijenili su mjesto u odnosu u Hrvatskoj uobičajeni raspored kakav Zagrebačka filharmonija inače zauzima, po uzoru na talijanske orkestre), što je cjelokupnom zvučnom spektru dalo dodatnu autentičnost kad su odabrane partiture u pitanju. Nakon Schumannove 1. u B-duru, "Proljetne", simfonije, prije njegove Druge u C-duru, program je donio prozračniji 1. koncert za klavir i orkestar u g-molu, opl 25 Felixa Mendelssohna Bartholdyja u sredini, gdje je zvonki Stainway na podiju Lisinskog zazvučao pod rukama mladog japanskog virtuoza čije je ime Masaya Kamei - jednog od predstavnika novoga naraštaja bravuroznih interpreta klasične glazbe zapadnoeuropske tradicije koji dolaze s Dalekog Istoka. Njihova preciznost, posvećenost, koncentracija, nemilosrdna disciplina, ali i urođena tankoćutnost nadmašuju razbarušenost i kaos ostatka svijeta zbog čega redovito pobjeđuju na svim međunarodnim natjecanjima i osvajaju srca publike. Mladi je Masaya Kamei sa samo 23 godine vrlo samouvjereno "otprašio" solističku dionicu teškog koncerta, nimalo ne mareći za klasicističke okvire kojima je bio sklon ovaj romantični skladatelj, pružajući modernom interpretacijom eksploziju tona u pravom roller-coasteru pijanizma po klavijaturi. Stvorio je u finalu nevjerojatan zvuk mladih kristalića u klaviru, kakav se u više od pola stoljeća Lisinskog još nije čuo u ovoj dvorani, osvojivši zagrebačku publiku koja ga je nagradila pljeskom s gromoglasnim ovacijama.
Svjestan svoje povijesne pozicije na začelju kolone velikih virtuoza i pijanista, za dodatak odabire zvonko "Zvono", etidu "La Campanella" koju je Franz Liszt skladao prema Paganiniju, znajući za Lisztove slavne interpretacije upravo ovog Mendelssohnovog koncerta na slavnim pariškim soarejama. U drugom dijelu večeri kompletan je orkestar bio dodatno motiviran za slogu u izvedbi Schumannove repertoarne Druge simfonije u C-duru, op. 61, nastale četiri godine nakon prve, nakon što je skladatelj pretrpio teške posljedice sifilisa, depresije, vrtoglavice i gubitka sluha, što nimalo nije ostavilo traga na njegovoj uređenoj skladateljskoj potrebi za redom, u skladu s dotadašnjom tradicijom simfonizma na tragu Beethovena, uz neizostavni utjecaj njegova baroknog uzora Johanna Sebastiana Bacha, u skladnoj četverostavačnoj formi i tematskom ravnovjesju. Maestro Foster s našim je filharmoničarima postigao pravo uzemljenje predivne, nebeske glazbe, bez ikakvih viškova, stvorivši šaroliki akvarel debelim potezima dirigentskim kistom, prateći gradaciju materijala ubrzavanjima u tempu što je glazbenom toku pružilo iznimnu živost. Uzbuđenju publike nije bilo kraja i s nestrpljenjem svi iščekuju nastavak priče ovoga petka u Lisinskom, kada nas između 3. i 4. simfonije s istim dirigentom očekuje 2. Mendelssohnov klavirski koncert u kojem će kao solist nastupiti ovaj put, ruski pijanist, Andrei Korobeinikov.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....