PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

IN MEMORIAM: DR. JOHN Odlazak pijanističke ikone New Orleansa, vudu-šamana i velikog američkog eklektika

Getty images

 

S obzirom na to koliko je poživio Fats Domino (89), bilo bi lijepo da je i Dr. John (79), druga velika pijanistička ikona New Orleansa te jedna od najosebujnijih američkih glazbenih ličnosti, poživio još koju godinu, no imajući u vidu i tri desetljeća dugu ovisnost o heroinu, dobro je i “potegnuo”.

Premda je kraće vrijeme proveo i u zatvoru, uspio je postati glazbena legenda, zahvaljujući albumima “Gris-Gris”(1968.), “Babylon” (1970.), “The Sun, Moon And Herbs” (1971.), “Gumbo” (1972.), “In The Right Place” (1973.) i novijih izdanja poput “City That Care Forgot” (2008.) i “Tribal” (2010.). Nije imao mnogo hitova, šira publika pamti tek “Iko Iko” i “Right Place, Wrong Time”, ali na mapi američke glazbe bio je jedan od najvećih eklektika koji je ugled stekao fascinantnom mješavinom njuorlinškog rhythm & bluesa, boogie-woogieja, rock & rolla, šarenila karnevalskih povorki, vudu misticizma, afričkih i karipskih ritmova te velike povijesti jazza i bluesa grada kojeg od milja zovu Big Easy. 

 

Sazrijevao je pod utjecajem pijanista poput Professora Longhaira, Fatsa Domina i Jelly Roll Mortona, a on je pak izvršio izravan utjecaj na Toma Waitsa, Little Feat, Dirty Dozen Brass Band i mnoge druge, više ili manje poznate izvođače rock & rolla, rhythm & bluesa i funka. Ipak, možda je presudan utjecaj na malog Malcolma Johna Rebennacka izvršio njegov otac jer ga je, uvidjevši da mu sin nema previše interesa za školu, kao desetogodišnjeg klinca koncem 40-ih godina 20. stoljeća počeo voditi po blues klubovima New Orleansa u kojima je radio. Poticao je sina da nađe posao vezan uz glazbu i cestu, što je doista bilo čudno ako se zna da su oca Dr. Johna češće plaćali u patkama i ribama nego u novcu.

Unatoč autodidaktici i trikovima koje je sabirao putem, Mac je kasnih 60-ih do Los Angelesa u koji donosi svoj glazbeni “gulaš” (Gumbo) iz New Orleansa, a pod utjecajem psihodelije nadijeva si scensko ime Dr. John i alter-ego The Night Tripper jer je uglavnom živio noću, a spavao danju. Vudu svećenice naučile su ga da ljude liječi travama i plodovima zemlje, ali najviše ih je “izliječio” glazbom iz slijeva Mississippija, a vudu ceremoniju, Mardi Gras i kreolsku kulturu pretočio u šoubiznis.

 

Na albumu “The Sun, Moon And Herbs” (1971.) gitaru mu je svirao Eric Clapton, a prateće vokale pjevao Mick Jagger, dok je Dr. John imao prste i u legendarnom albumu Stonesa “Exile On Main St” te svirao na koncertu “The Last Waltz” The Banda od kojeg Scorsese stvara predivan koncertni film, sakupio šest Grammyja. Iako neujednačen, opus Dr. Johna nešto je poput koncentrata ili snimljene povijesti glazbe New Orleansa, a time i Amerike. Ili, kako bi sam rekao, “nema New Orleansa ako nema funky glazbe koja tjera ljude da drmaju cicama i guzicama. No, ipak je Louis Armstrong najveća ikona New Orleansa i za cijeli svijet predstavljao je ambasadora toga grada. Isto se može reći i za Fatsa Domina i Davea Bartholomewa. Ne znam gdje bih se ja uklopio na toj listi jer kad razmišljam o glazbi, ne razmišljam o listama.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo