Uz godišnje liste najboljih albuma koje uobičajeno sastavlja jedan ili više kritičara za ovaj ili onaj medij, pa tako i za novine koje držite u rukama, svako toliko osvane i lista “najboljih albuma” svih vremena. Među najpoznatijim i najdiskutiranijim takvim listama su i one Rolling Stonea. Prvi je put takvu listu od “500 najboljih albuma” svih vremena taj američki glazbeni magazin objavio 2003. godine, a potom i blago revidiranu 2012. godine. Ovog je tjedna Rolling Stone objavio i posve novu listu “500 najboljih albuma” svih vremena na kojoj je, premda se temeljila na sličnim principima, došlo do prilično velikih i važnih promjena, no prvo o metodologiji.
2003. godine lista glasača je uključivala 273 glazbenika, kritičara i istaknutih aktera glazbene industrije od kojih je svaki priložio vlastiti odabir od 50 albuma. Iz tog šireg popisa, sistemom bodovanja - broj 1 najviše, a broj 50 najmanje bodova - iskristalizirala se lista od “500 najboljih albuma svih vremena”. Sedamnaest godina poslije glasača je bilo nešto više, njih više od 300, a za razliku od liste iz 2003. godine, bilo je dopušteno uključivati i kompilacijske “best of” i “greatest hits” albume pojedinih izvođača.
Prije sedamnaest godina to se dopuštalo samo u slučaju izvođača poput Hanka Williamsa i Roberta Johnsona koji su najznačajnije pjesme i djela ostvarili prije pojave LP albuma. 2003. godine nešto više od 1600 albuma je imalo jedan bod ili više, a sada je šira lista albuma s jednim ili više bodova sadržala nešto više od 3000 naslova. I tada i sada sistemom bodovanja ekstrahirano je “500 najboljih”.
Unutar navedenog, gotovo istog principa, jedna je važna izmjena koja je dovela do spomenutih promjena, a to je sastav glasača koji se 2020. godine, logično, razlikuje u odnosu na sastav glasača iz 2003. godine. Sada su na toj listi i Beyonce, Taylor Swift, Brittany Howard iz Alabama Shakesa, Kelis, H.E.R., Shooter Jennings, Questlove iz The Rootsa, Raekwon iz Wu-Tang Clana, Billie Eilish koja se rodila 2001. godine i niz drugih koji kao glazbenici nisu bili glasači 2003. godine. Takve su izmjene provedene i na listi kritičara i aktera glazbene industrije. Time se mijenja i ukus, odnosno dominantna crta liste, a da Rolling Stone za samo šest mjeseci ponovi jedan ovakav izbor, ali s promijenjenom listom glasača, lista bi opet izgledala drugačije.
Duboki talozi
Još je jedan bitan razlog zbog kojeg je lista “500 najboljih albuma” 2020. godine u odnosu na “500 najboljih” 2003. godine prilično drugačija. Taj razlog proizlazi iz protoka vremena. Ako se zbog njega promijenila lista glasača, još je značajnije što su iz godine u godinu talozi popularne glazbe sve deblji i dublji, a time i broj albuma koji se uzima u obzir sve opsežniji i širi. Premda nam se čini da u proteklih nekoliko godina baš i nismo dobili važnije nove žanrove u korpusu popularne glazbe, nemoguće je poreći da su oni nastajali u proteklih dvadeset ili trideset godina, odnosno da su postali zamjećeniji i popularniji.
Treći razlog zbog kojeg je “500 najboljih” 2020. godine u odnosu na “500 najboljih” 2003. godine u izboru jednog te istog magazina drugačiji jest trenutak u kojem su nastajale spomenute liste. Naime, Rolling Stone odavno nije magazin koji gura “nove stvari”, a kakav je bio kasnih 60-ih i ranih 70-ih. Može se reći da je “okoštao” još u doba pojave punka, a pogotovo tijekom 80-ih i 90-ih dok posljednjih dvadeset godina posrijedi i nije “muzički” nego “entertainment” magazin. Stoga je i bilo očekivano da je Rolling Stoneova lista “500 najboljih albuma” 2003. godine izgledala zastarjelo, čak i u samom korpusu rock-glazbe.
Neosporno je i na toj listi iz 2003. godine bilo sjajnih albuma koji su nastali u doba punka ili nakon njega kao posljedica tog prevrata, ali ipak je bilo jasno da su glasači više bili upućeni prema “kanonu” iz 60-ih i ranih 70-ih nego što su se usudili “prodrmati” uvriježeni poredak. Ako je i bilo normalno da baš i nema albuma iz 21. stoljeća jer se lista sastavljala 2003. godine, nije baš bilo rezona da čak 309 albuma s liste “500 najboljih” potječe iz 60-ih i 70-ih. Kritičari su opravdano zamjerali da je ta Rolling Stoneova lista bila previše “testosteronska”, “bijela”, “zastarjela”, “mačistička”, “vintage-rock” i “demode”.
Ispravljanje slike
Ako je lista “500 najboljih albuma” po izboru engleskog magazina NME iz 2013. godine bila pak “prebritocentrična i prefanovska” u smislu navijanja za “indie” izdanja, Rolling Stoneova je bila “okamenjena”, kao da se ni u rocku nije dogodilo ništa nova nakon “London Calling” The Clasha. Proizlazi da je sve počelo, ali i stalo s Beatlesima, Stonesima, Dylanom, Zeppelinima...
O.K., to je dojam iz “gornjeg doma” te liste, no unutar “500 najboljih” Rolling Stonea nedostajalo je po “50 zatajenih”, “50 modernih”, “50 avangardnih” i “50 alternativnih” albuma umjesto slabijih izdanja “provjerenih” favorita tog magazina, ako razumijete što želim reći. Konkretnije, nedovoljno su valorizirani ključni i prekretnički albumi Kraftwerka, The Stoogesa, Sex Pistolsa, Joy Divisiona, Talking Headsa, Sonic Youtha, R.E.M., Husker Du, Black Flaga, Public Enemy, The Smithsa, The Crampsa i mnogih drugih koji su setirali dekade i plejade kasnijih izvođača rock, pop, elektronske i rap glazbe.
Najbolje bi bilo da sami pregledate liste “500 najboljih” u izboru Rolling Stonea 2003. pa da uočite koliko i kojih albuma nedostaje te iz takvog pregleda izvučete vlastite zaključke. Može NME-ova lista iz 2013. godine biti “falična”, ali ipak je bila zanimljivija i pomaknutija od liste Rolling Stonea iz 2003. godine, premda su mi i jedna i druga smiješne. Doduše, imam problema sa svim tipovima lista “najboljih”, osim ako posrijedi nisu stilski specijalizirane liste, ali ako na stranu maknem i vlastite preference, očito je koliko je na toj listi bilo nepotrebnih uvrštenja, a nevjerojatnih neuvrštenja ili pospremanja u “donji dom” albuma koji su bili po mnogočemu izvrsni, odlični, prekretnički, revolucionarni, važni, utjecajni pa i bolji od nekih visoko plasiranih. Opet konkretnije, zar je na toj listi moralo biti baš jedanaest albuma od Dylana, po deset od Beatlesa i Stonesa, osam od Springsteena, sedam od The Who ili šest od Eltona Johna?
Već i površnim pregledom očito je da Rolling Stoneova lista “500 najboljih albuma” iz 2020. godine pokušava ispraviti takvu sliku pa je zbog protoka vremena uvršteno mnogo više albuma iz 21. stoljeća, a smanjen broj albuma iz 60-ih i 70-ih kojih se sada “samo” 231 plasiralo u “ultimativnih” 500. Uz tu, očekivanu, mijenu došlo je i do toga da se u izboru “500 najboljih”, prema glasovima Rolling Stoneova “izbornog panela”, uvrstio daleko veći broj hip hop i suvremenijih R&B izdanja pa po tri albuma imaju i Beyonce, OutKast, Kendrick Lamar, Jay-Z, Janet Jackson, a po četiri Stevie Wonder, Prince, Aretha Franklin, Sly & The Family Stone te čak šest Kanye West. Ili, kako je to sumirao kolega Alex Young s portala Consequence Of Sound, listom “500 najboljih albuma” u izboru magazina Rolling Stone više “ne dominiraju bijeli frajeri koji sviraju rock” bez obzira na to što su po broju naslova najzastupljeniji Beatlesi, Dylan, Young, Stonesi, Bowie, Zeppelini, Springsteen, a uz njih i spomenuti Kanye.
Ta promjena kursa najočitija je u samom vrhu liste pa dok je 2003. jedini afroamerički izvođač u Top 10 bio Marvin Gaye s albumom “What’s Going On” na broju 6 sada je isti album pozicioniran na broju 1, a u Top 10 su od afro-američkih izvođača ušli još i Stevie Wonder, Prince i Lauryn Hill. U narednih deset, dakle u Top 20, plasirali su se i Michael Jackson, Aretha Franklin, Public Enemy, Kanye West i Kendrick Lamar, dok je 2003. godine uz Michaela Jacksona to uspjelo još Milesu Davisu i Jimiju Hendrixu. Možda je do toga došli zbog trenutka u kojem je sastavljena lista, odnosno zbog pokreta “Black Lives Matter”.
Kako god, Beatlesi više nisu broj jedan što se (ne)zgodno poklopilo sa 60. obljetnicom njihova osnutka i 50. obljetnicom raspada, 80. rođendanom Lennona i 40. obljetnicom njegova ubojstva, a i Hendrix je prošao relativno slabo unatoč 50. obljetnici njegove smrti i golemom utjecaju koji je izvršio na rock i milijune gitarista diljem svijeta. Eto, čak su i Beach Boys iznad Beatlesa jer je njihov “Pet Sounds” daleko ispred “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Banda”, a do sada je uglavnom bilo obratno. Zašto je pak “Abbey Road” sada tako visoko, ali ipak iza “Pet Soundsa”? Eto, i ova Rolling Stoneova lista puna je čudnih i nelogičnih plasmana i ponovo mi na njoj fali 200-300 onih umjesto 200-300 ovih albuma, kao i repozicioniranja na više ili na niže albuma uvrštenih u Top 500.
Primjerice, zašto je “Funeral” Arcade Firea na 500. mjestu, a ja bih ga radije stavio u prvih 100? Zašto je “Rumours” Fleetwood Maca u Top 10 gdje je nekoć bio “London Calling” The Clasha? Gdje su, dovraga, nestali Ramonesi, ako smo već u Top 20 ipak dobili više kantautorica nego 2003. godine i koliko to ima veze s “#metoo” pokretom? Zašto, opet, visoko nema Kraftwerka, Joy Divisiona, Sex Pistolsa, Chemical Brothersa ili Husker Du, ako se ipak kreditiralo Nirvanu? Gdje su ili zašto tako nisko Nick Cave, Einstürzende Neubauten, The White Stripes ili Arctic Monkeys? Stotine bih takvih pitanja mogao postaviti na konto ove liste.
Bez iznenađenja
O.K., barem 300, možda i 400 albuma s ove ili one starije liste “500 najboljih” u izboru magazina Rolling Stonea valja preslušati, 200 i posjedovati na LP ili CD-u, a definitivno se moglo drugačije i hrabrije. No, tako je s gotovo svakom listom ovih ili onih albuma, pri čemu mi najviše smeta što su mnogi skriveni dragulji ponovo ostali zanemareni nauštrb već “izlizanih” favorita, neovisno o kojem žanru glazbe, boji kože ili spolu izvođača govorili. Ponovo mi nedostaje uzbudljivosti, iznenađenja, prevrednovanja i iskoraka, a to su samo neki od razloga zbog kojih, za razliku od urednika Magazina Jutarnjeg lista, ne volim liste albuma i pjesama. Ni čitati niti sastavljati.
Elem, mojih “500 najboljih” izgledalo bi ili zvučalo sasvim drugačije i nema šanse da bi, barem za moj ukus, ta lista bila slabija od ove koju je kroz zbroj glasova 300 glasača usustavio Rolling Stone, a koju je najprimjerenije shvatiti tek kao jedan od mogućih popisa “ultimativnih” albuma popularne glazbe. U konačnici, na ovih 500 mogao bih nadodati barem još 5000 albuma koje morate čuti prije nego što umrete, a kako su svi udaljeni od vas tek dva-tri klika po zaslonu smartphonea, tableta ili laptopa - iskoristite tu rijetku blagodat modernih vremena!