U utorak, 12. ožujka, bio sam u bečkom kazalištu Akzent na koncertu Lucinde Williams. Što da vam pričam ili pišem? Ponovo me Lucinda sasula u prah i ponovo sam potiho zaplakao, kao i u Münchenu u siječnju 2023. godine, dok je pjevala “Drunken Angel” jer znam takve drage mi ljude, “Ghosts Of Highway 20” kad su mi pred očima prolazili duhovi “stare” Amerike kakve više nema, “Out Of Touch” jer je u njoj opisana i jedna moja vrlo osobna situacija. No ovaj put sam bio više fokusiran i na njen prateći sastav Buick 6 koji je najbliži versatilnosti “pratećih” sastava Neila Younga (Crazy Horse), Brucea Springsteena (The E Street Band), Boba Dylana. Nevjerojatna je lakoća kojom Bucik 6 odvode Lucindu u americanu, country, blues, folk, rock’n’roll. Nakon takvog nastupa teško mi se “ufurati” u bilo čiji koncert, barem na neko vrijeme, no samo dva dana poslije, u četvrtak u Petom kupeu, J.R. August me oduševio na svoj način.
Razlog održavanja njegova koncerta bio je obljetnički, zbog desetogodišnjice solističke karijere, ali i namjenski, zbog snimanja novog live CD/DVD albuma prije negoli dočekamo studijskog nasljednika hvaljenih albuma “Dangerous Waters”, “Murky Waters” i “Still Waters”. S obzirom da pjeva na negleskom jeziku, što u Hrvatskoj nije zahvalan posao, veliko je iznenađenje bilo kad je J.R. August, pravim imenom Nikola Vranić, 2020. godine osvojio Porina ne samo za najboljeg novog izvođača i za alternativni, nego i za najbolji album neovisno o stilskoj kategoriji što se unatoč Rock & Off nagradama nije očekivalo. Uz Porina za album godine “Matija svira Arsena” Matije Dedića, tkav uspjeh “Dangerous Watersa” J.R. Augusta najveće je iznenađenje u trideset godina dugoj povijesti hrvatske diskografske nagrade Porin.
I to zasluženo jer J.R. August je jedan od najraznovrsnijih, najuvjerljivijih i najboljih kantautora otkako je Drago Mlinarec nastupio na zagrebačkom Vrbiku. Upravo to je još jednom dokazao i u Petom kupeu uz svoj prateći sastav i gostie poput jazz gitarista i nekoć člana Augustova benda Pavla Miljenovića, flautista Lea Beslaća, saksofonista i trombonista Marka Gudelja i Vedrana Vojnovića, vokalista Mahkeya koji me također oduševio glasom, dobrog starog zagorskog bluzera Kreše Oremuša na usnoj harmonici, Jure Hercega i na koncu zbora. Ispričavam se što nisam zapamtio imena članova Augustova benda, osim njegovog brata Alena za elketričnom gitarom, jer i u njemu sviraju sjajni bubnjar, saksofonist i još jedan klavijaturist koji svira i dionice bas gitare. Tridesetak glazbenika je uz J.R. Augusta prodefiliralo pozornicom akustički perfektnog, krcatog Petog kupea sa savršeno podešenim razglasom što nije čest slučaj u našim klubovima, a da sav taj “defile” nije bio nimalo naporan ili pretenciozan. Naprotiv, koncert je bio sjajan, lijep i dojmljiv, i to u tjednu u kojem sam krvario uz Lucindu Williams.
Četiri su razloga tome. Prvi, pjesme J.R. Augusta poput “Dealing With Pain”, “Lead The Way”, “The Exorcist”, “The Misanthropist”, “Crucify me” ili “Dangerous Waters” su duboke, emotivne i snažne, čak i kad su neke od njih tiše. Govore o grijehu i oprostu, posrnuću i uzdizanju, razočaranju u sebe i uznesenju k Bogu, vjerskom zanosu i demonskim iskušenjima. Drugi, J.R. August sa svojim sviračima fascinantno ulazi i izlazi iz folka u soul uz koji se može i zaplesati, teški i tmasti blues kao u “Fall Apart Blues/Black Limousine”, vrckavi boogie, olujni rock, New Orleans jazz. Nevjerojatno, ali pomirio je moguće utjecaje Dr. Johna, Stevieja Wondera, Vana Morrisona, Randyja Newmana, Toma Waitsa, Allena Toussainta, Nicka Cavea, Neila Younga, Johna Lennona, Jeffa Buckleya, Bon Ivera, Fleet Foxesa… I pri tome ostao svoj i na našoj sceni unikatan, a i u svjetskim razmjerima kvalitetan kantautor. Treće, J.R. August je dostatno kapacitiran pijanist i impresivan vokalist da uživo izvede ne baš lake pjesme, bilo da je u falsetu ili nižim registrima. I četvrto, za jednog kantautora, J.R. August izuzetno je sposoban “vođa sastava” koji elegantno i naizgled lako, ali vješto i promišljeno ustrojava svoje “stalne” glazbenike i brojne goste, uključivši i zbor na bisu. Zamjerka su tek nepotrebne, preduge i katkad zbrkane konferanse koje su razbile dinamiku nastupa sa sadržajno i stilski dinamičnim pjesmama.
"Smatram da glazba ima ulogu da uzvisi ljudsko postojanje, da naizgled beznačajan život pretvori u onaj vrijedan življenja. Zbog toga bih rekao da radim duhovnu glazbu, a drugačija za mene ni ne postoji”, rekao mi je u jednom intervjuu J.R. August. To se itekako čulo i u Petom kupeu, na koncertu našeg trenutno (po)najboljeg kantautora, istu večer kad je naša (po)najbolja kantautorica Bad Daughter nastupala u Vintageu, no bilo je nemoguće biti na dva mjesta istovremeno i usporediti ta dva koncerta.