Vjerovali ili ne, mobilni telefon nije vaše treće oko, u njega ne može ni stati ova velika pozornica pa nemojte snimati s tim vašim spravicama nego uživajte i sudjelujte u koncertu, a fotke našeg dežurnog fotografa besplatno skinite s web stranice Jacka Whitea, poručio je publici u krcatom bečkom Gasometeru jedan iz pratnje velkog genija rock glazbe 21. stoljeća koji je rodni Detroit zamijenio country Nashvilleom. Nešto kasnije, Jack White, koji je uz bučan i moćan huk svog benda izašao na pozornicu, objasnio nam je kakve su nekoć razlike bile između zvuka “Motor Cityja” i country prijestolnice, odnosno između The Stoogesa i Motowna jedne te Hanka Williamsa i Johnnyja Casha s druge strane da bi zaključio kako danas između Taylor Swift koja je iz Nashvillea otišla u New York te Lady Gage koja iz njega potječe i Katy Perry nema ama baš nikakve razlike.
Pouka za publiku
Eto, to vam je moderna tehnologija i zato naučite se slušati pravu glazbu i to s LP ploča, zaključio je svoju pouku White. Svaka mu je bila na mjestu, a njegov koncert poput vremeplova u doba u kojem nastupi nisu bili izrežirani i predestinirani nego se pomaljali iz kaosa rock’n’rolla. I bi kaos, ovog puta u Gasometeru, ali sjajan, veličanstven i uzbudljiv, nalik prvotnom, Velikom prasku, premda se Jack White, poput najvećih očeva i sinova bluesa, countryja, rocka i punka prije njega, vraća temeljima, a tek potom na njima gradi svoju velebnu građevinu.
Jack White u Beču (foto: David James Swanson)
Prva asocijacija tijekom gotovo trosatnog koncerta Jacka Whitea koji je uz šampanjac, vrlo vjerojatno, prije, pa možda i za vrijeme koncerta, konzumirao i kokain ili speed, bila je na tragu povezivanja određene glazbe s određenim supstancama. Recimo, kao da Hanka i Casha bacite na speed, Led Zeppelin i The Gun Club na kokain, The Birthday Party, Hasila Adkinsa, Blood On The Saddle i The Cramps na oveću količinu viskija, a Blind Willieja McTella i Sona Housea na LSD. Jack White i njegov bend - Dean Fertita iz Queens of The Stone Age preuzeo je klavijature nakon nedavne smrti Ikeya Owensa (ex-The Mars Volta) tijekom meksičke dionice turneje, nešvilski veteran Fats Kaplin svirao pedal steel, uz zapaženu ulogu violinistice/pjevačice Lillie Mae Rische iz apalačijanskog gorja i razabacane ritam sekcije bubnjara Darua Jonesa i basista Dominica Davisa - kao da su tražili najsnažnije poveznice između bluesa i punka, countryja i garažnog rocka.
Jack White i violinistica Lillie Mae Rische (foto: David James Swanson)
Renesansni čovjek
Pri tome White poznaje ne samo najdublje korijene američke glazbe nego i njegove najtajnije underground zakutke i to u enciklopedijskom obimu. On je najimpresivniji gitarist današnjice koji ubija vrištavom električnom gitarom, ali i osvaja vokalnom i scenskom prezentacijom. Sazdan je od mitova i legendi prošlosti, a opet renesansni čovjek i originalni inovator te fascinantno utjelovljenje Hanka, Elvisa, Pagea, Hendrixa, Luxa Interiora, Jeffreya Lee Piercea, Jona Spencera, Cavea, Iggya i Waitsa u jednoj osobi čiju karizmatičnost i performanse nije ubio ni poslovično mutan zvuk Gasometera.
Od tuge do bijesa
Druga asocijacija koja se nametnula malo nakon početka koncerta bila je egzorcizam. Kao da je White s crnim florom na ruci na koncertu debelo dužem i obilnijem od dosad odsviranih tijekom recentne turneje nakanio istjerati iz sebe i svog benda bijes, jad i tugu zbog iznenadne i prerane smrti Ikeya Owensa da bi se to divlje “oplakivanje” pretvorilo u istjerivanje crnoga đavla iz rock’n’rolla kao i strašnih demona iz vlastite duše, odnosno u putovanje u samo srce tame rock’n’rolla, bluesa, countrya i garage-punka. Bilo je tijekom te “seanse” povremenog lutanja, previše “brejkova” unutar određenih skladbi iz raznih etapa Whiteove karijere i nelogično poredanih pjesama. Bilo bi podesnije da je Whiteov nastup bio kraći, a pjesme da su bile svrstane u logičnije “žanrovske blokove”.
No, u Whiteovom “orkestriranju na licu mjesta”, često signalizirajući članovima benda kako da započnu pa nastave i potom gdje da završe određenu skladbu, bilo je nevjerojatne uzbudljivosti, erektiranja i orgazmičnosti. Po seksualnosti, animalnosti i nepredvidljivosti, unatoč predugoj minutaži kakvu može iznijeti samo Springsteen, zamornim dionicama i povremenoj kaotičnosti, koncert Jacka Whitea u bečkom Gasometeru teško je usporediv s bilo kojim nastupom koji sam vidio u ovom stoljeću, osim možda s onim također zamalo trosatnim nastupom alkoholom i drogama razbijenog, a opet veličanstvenog Ryana Adamsa u Münchenu otprije dvanaest godina.