Jack White ni nakon deset albuma The White Stripesa, The Raconteursa i The Dead Weathera, odnosno raspada The White Stripesa i razvoda braka s Karen Elson u 2011. godini, nije izgubio smisao za trikove i sposobnost da nas impresionira. Whiteov prvi solistički labum “Blunderbuss” (2012.) bio je poput velike sinteze svih prevaljenih dionica na iznimno maštovitom glazbenom putu kojim se ustoličio na tronu najkreativnijih glazbenika 21. stoljeća, a za koji je turneju održao s dva benda koji su se izmjenjivali na pozornici.
Muškim, The Buzzards (Lešinari), i ženskim, The Peacocks (Paunice). Naopačke je izvrnuo svaku logiku pratećih sastava i napustio zlatno pravilo The White Stripesa o simultanoj upotrebi najviše tri instrumenta. Jedino što se nije promijenilo je način upotrebe boja. Umjesto crvene, bijele i crne, Jack se priklonio plavoj, crnoj i bijeloj. Opet samo tri.
Za ovogodišnji Record Store Day - jedan takav drži u svom Third Man Records “štabu” u Nashvilleu - izveo je novi trik. Tri sata, 55 minuta i 21 sekunda bilo je dovoljno Whiteu da snimi i na vinilnom singlu otisne “Lazaretto”, najavnu pjesmu novog solističkog albuma na čijoj se B strani našla obrada “Power of My Love”, blues skladbu s albuma “From Elvis In Memphis” (1969.) koja zvuči kao da je Hendrixov kostur ustao iz groba u Seattleu i preko Woodstocka otišao do Gracelanda prodrmati Elvisove kosti. Kao u stihu “shake, rattle & roll”.
Otprilike u isto vrijeme “ugurao” je Neila Younga u Voice-O-Graph, uređaj nalik telefonskoj govornici u kojem su ljudi po vašarima negdje oko 2. svjetskog rata po Americi za koji cent mogli izravno u vinil urezati neku pjesmicu, poruku ili zvučnu razglednicu. Jedan takav Voice-O-Graph drži u svom dućanu s pločama, a album “A Letter Home”, snimljen u njemu, Neil Young je opisao kao “kolekciju ponovno otkrivenih pjesama iz prošlosti, snimljenu na prastaroj elektro-mehaničkoj tehnologiji kojom je sačuvana i oslobođena esencija nečega što je moglo biti zauvijek izgubljeno”. Izgleda da su se Young i White savršeno razumjeli jer nije taj “eksperiment” daleko od misije koju vrši Jack.
Naime, cijeli svoj opus snimao je isključivo na analognoj opremi, držeći da je “zaokupljenost napretkom u eri nakon Warhola, Dylana i Beatlesa problematična. Uviđam prekrasne načine za upotrebu tehnologije, ali pokušavam biti zreo i uvidjeti da svaka tehnologija u jednom trenutku doseže vrhunac, nakon čega dolazi do oštrog pada kvalitete. Ne možete me uvjeriti da digitalna oprema bolje zvuči jer to nije istina. Ona je samo lakša za upotrebu”. Jack je očito tvrdoglav i uporan poput Younga.
No, umjesto da završi u nekom ćorsokaku za poklonike retroglazbe - premda se uvelike oslanjao na mitove i legende iz duboke prošlosti blues, country i rock&roll glazbe - White je i sam postao velikan i neprijeporni genij, a što je predočeno i u izvrsnom dokumentarcu o električnoj gitari “It Might Get Loud” u kojem je uz Jimmyja Pagea i The Edgea imao “glavnu rolu”. Zapravo, White je najosebujnija i najintrigantnija ličnost rock i pop-glazbe 21. stoljeća koja je oko sebe također izgradila niz mitova i legendi.
Počelo je s Meg White, bubnjarkom The White Stripesa koju je predstavljao kao sestru, da bi ispalo da su jednom bili u braku. Ili možda ipak nisu, vrag će ga znati, ali definitivno Meg nije Jacku sestra. U stvarnosti, Jack je najmlađe od desetero djece iz katoličke obitelji poljsko-škotskog porijekla Gillis. Rođen je 1975. i već je sa šest godina počeo lupati bubnjeve da bi se kao tinejdžer s jednim klincem iz susjedstva zakačio za stare i pokojne blues veličine poput Son Housea i Blind Willie McTella te počeo snimati obrade na četverokanalnom magnetofonu. Bilo je to koncem 80-ih.
Na naslovnici albuma “Elephant” (2003.) The White Stripesa Jack i Meg izgledali su poput duhova iz zlatnog doba country glazbe. Gotovo poput uskrsnulih Patsy Cline i Hanka Williamsa. Spomenuti bestseler snimili su za nepunih 8000 funti u analognom londonskom Toe Rag studiju u kojem je završila analogna konzola na kojoj su Beatlesi u Abbey Road studiju snimili svoja remek-djela. Najveći dio budžeta za snimanje otpao je na troškove puta od Detroita do Londona, smještaj i prehranu. “Elephant” je potom prodan u više od pet milijuna primjeraka, što ga čini jednim od najisplativijih albuma u povijesti popularne glazbe.
Malo prije toga osvanula je vijest da je Jack zamalo poginuo u automobilskoj nesreći s glumicom Renee Zellweger koju je upoznao na snimanju filma “Studengora”. Naslovnice su vrištale kako se Jack White zamalo pridružio “klubu 27”, odnosno galeriji rock-velikana poginulih ili umrlih u svojoj 27. godini. Istina je bila da je samo slomio prst na lijevoj ruci. Godinu poslije oženio se s manekenkom Karen Elson, producirao joj solistički album, dobio dvoje djece i razveo se od nje 2011. godine. Sad joj govori da malog ne bi valjalo poslati u školu sa sinom Dana Auerbacha iz The Black Keysa jer ga smatra “šupkom” i “kopirantom”.
Nije to lijepo, jer Auerbach doista ima svojih, i to vrhunskih, kvaliteta, kao glazbenik i producent, ali ni takav čin ne umanjuje Whiteovu genijalnost, ponovo iskazanu na drugom solističkom albumu “Lazaretto”. Uostalom, unatoč uspjehu kojim su The Black Keys nadišli The White Stripes, White doista nema razloga biti nezadovoljan uspjesima koje je postigao s The White Stripes kao esencijalnim garage-punk duom, The Raconteurs kao power-pop sastavom ili The Dead Weather kao dekonstruktivističkim blues-rock bendom.
Imao je i hit s Aliciom Keys “Another Way To Die” za film iz serijala o Jamesu Bondu, izveo pravo čudo produciravši “Van Lear Rose” country-doajenke Lorette Lynn, a kasnije nešto manje impresionirao kao producent i suradnik Kraljice rockabillyja Wande Jackson na albumu “The Party Ain’t Over”. Snimao je s Norom Jones. Ima vlastitu diskografsku kuću Third Man Records za koju snimaju sve ugledniji talenti. Navratio je do njega uživo snimati i Jerry Lee Lewis kojem se vjerojatno tada učinilo kao da je ponovo stupio u Sun Records jer White svoj Third Man Records vodi na sličan način, kao studio, diskografsku kuću i dućan s pločama.
Uz to što je cijenjen, White je stekao pravo bogatstvo, što je posljedica njegove radišnosti, ali i vještog i inteligentnog vođenja karijere te nesumnjivo veličanstvenih ostvarenja, kakvo je bio i njegov prvi solo album “Blunderbuss” kojim je dospio do vrha top-lista, a slična sudbina dočekala je i “Lazaretto”.
Na njemu Jack White ponovo briljira kao fascinantan stilist koji na jednom albumu savršeno pomiruje skladbe koje se istodobno mogu mjeriti s besmrtnim pjesmama iz opusa Zeppelina, Beatlesa, Stonesa, Hendrixa, Elvisa, Dylana, Howlin’ Wolfa i Roberta Johnsona te kao titan električne gitare, čiji je škripavo-brujeći zvuk instantno prepoznatljiv. Nevjerojatan je i u studiju i na pozornici, a “Lazaretto” je kreirao oko hrpice kratkih priča koje je kao tinejdžer napisao na tavanu obiteljske kuće u jugozapadnom Detroitu, a na koje je nedavno slučajno nabasao. Njegove pjesme su seksi, pohotne i nabijene životnim sokovima. Ništa u njima nije artificijelno ili aseptično.
“Lazaretto” na kojem se izmjenjuju slatkaste country i honky tonk melodije s brutalnim izljevima blues-rocka, garage-punk rafali s poput magme vrućim funk-rock ritmovima, nježni klavirski akordi s gitarom oštrom poput motorne pile, pop hitoidnost s demonskom bukom, prošlost s postmodernom. Zapravo, White se na “Lazarettu”, koji zvuči luđe i napaljenije od postrazvodnog “Blunderbussa”, ponovo ukazao kao hodajuća enciklopedija rocka, ali i tip koji se usudi mjeriti s najvećima koji su mu prethodili.