Ne znam što se dogodilo s Arcade Fire, ali "Pink Elephant", unatoč divnoj naslovnici, nije ni sjena najboljih albuma najvažnijeg kanadskog benda 21. stoljeća. Je li do pada autorske inspiracije, sviračkog naboja i izvođačke egzekucije došlo zbog odlaska Willa Butlera i/ili zbog optužbi o seksualnom predatorstvu Wina Butlera, koje je pobijala njegova supruga Régine Chassagne? Ponavljam, teško je reći, ali nije teško čuti i osjetiti da je "Pink Elephant", sačinjen od sedam skladbi i tri instrumentalna intermezza, nalik ispuhanom balonu u obliku ružičastog slona. Malo nedokuhanog synth-popa, malo mlakog indie-rocka, malo slabih odjeka sprignstenovskih melodija, a sve bez intenziteta kakav je krasio prva tri albuma ili bez efektnog poigravanja s plesnim ritmovima s posljednja tri izdanja Arcade Firea.
Nekako me sve na "Pink Elephantu" podsjeća na jedan od dva posljednja albuma Talking Headsa uz koje je postalo jasno da je pametnije da David Byrne krene svojim putem. Možda bi to trebao učiniti i Win Butler s Régine Chassagne jer je autorski doprinos ostalih članova Arcade Firea minimalan, a i funkoidni electro-pop album "Will Butler + Sister Squares" (2023.) Winovog brata Willa doima se interesantnijim od "Pink Elephanta".
ARCADE FIRE
Pink Elephant
Columbia/Menart
žanr: indie-rock
ocjena: 2 i pol
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....