S nekoliko milijardi streamova, nastupima na najvećim svjetskim festivalima i remiksevima koji nerijetko spajaju nezamislivo, Lost Frequencies, pravim imenom Felix De Laet, postao je jedno od ključnih imena moderne elektroničke glazbe. Belgijski producent i DJ poznat je po toplim, nostalgičnim melodijama i emotivnoj jasnoći koja se rijetko viđa u klupskoj produkciji. Iza sebe ima nagrađivane i od strane publike dobro prihvaćene hitove poput Are You With Me, Where Are You Now i Reality.
Hrvatska publika će ove hitove i niz drugih imati priliku uživo slušati na ovogodišnjem SeaStar festivalu u Umagu 24. svibnja. U razgovoru za Jutarnji list, De Laet govori o kreativnim procesima, europskoj senzibilnosti i glazbi koja nadilazi žanrove.
Tvoja glazba često izaziva osjećaj blage euforije – melodije koje djeluju nostalgično čak i kada ih prvi put čujemo. Počinješ li stvaranje od osjećaja, sjećanja ili ritma?
- Uvijek želim da moji fanovi osjete nešto pozitivno i emotivno kroz moju glazbu, a to može doći u mnogim različitim oblicima. Ponekad me inspirira suradnik s kojim radim, kao u mojoj nedavnoj suradnji s Banditom, a ponekad želim slušatelje prenijeti na mjesto blaženstva i radosti. Svaki put je drugačije, ali uvijek mi je cilj ostati vjeran svom zvuku i glazbi koju stvaram. Jako sam sretan što imam fanove koji razumiju što pokušavam prenijeti.
Tvoj zvuk postao je soundtrack ljetnih noći, jesenskih čežnji, i savršeno pristaje i za warm-up, partyje i aftere. Kada produciraš glazbu, imaš li neki konkretan cilj ili raspoloženje kojem težiš, ili to dolazi prirodno tijekom procesa?
- Pozitivnost, zabava, svježina, euforija... Popis je beskrajan! Svaki producent može imati blokadu ili manjak inspiracije s vremena na vrijeme, ali način na koji to prevladaš i stvaraš iz srca je ono što te gura naprijed. Mislim da je to mantra koja vrijedi za mnogo toga u životu, ali težak rad i osjećaj vlastitog identiteta jako su mi važni u glazbi koju želim stvarati.
Nastupao si u velikim arenama, ali tvoja glazba često zvuči intimno, gotovo samotno. Postoji li razlika između prostora u kojima glazba nastaje i onih u kojima se izvodi?
- Ne bih rekao da postoji razlika. Više je riječ o tome da publici dopuštam da uđe u moj svijet, moju viziju, a zatim to prenesem u DJ set ili live nastup. To je nešto što sam stvarno želio istražiti sa svojim Lost Frequencies live showovima; učiniti ih zajedničkima i inkluzivnima kroz glazbu.
Belgija se nalazi na raskrižju Europe: jezično, kulturno i emocionalno. Oblikuje li ta "međa" tvoj pristup zvuku i publici?
- Ne bih rekao da me određuje, ali definitivno ima snažan utjecaj na mene. Belgija je oduvijek slavila različite žanrove od elektroničke glazbe, do tvrdih rave stilova, rocka, popa i još mnogo toga. Upravo je to ono što ju čini posebnom!
Naziv projekta "frekvencije" sugeriraju i preciznost i atmosferu, pomalo štreberski pristup. Vidiš li sebe više kao tehničara ili stvaratelja ugođaja?
- Mislim da puno tehnike ulazi u moju produkciju, ali usmjeravanje i prenošenje raspoloženja također mi je jako važno. Volim povesti publiku na put otkrivanja i radosti. To je ugođaj u kojem i sam najviše volim slušati glazbu, osobito uživo.
Mnoge tvoje pjesme uključuju suradnje s raznim vokalistima. Kako biraš glas? Tražiš li određeni ton ili je to više intuitivno?
- To je vrlo intuitivno. Nije mi važno je li izvođač “popularan” ili “u usponu”. Osoba s kojom surađujem može imati 1.000 ili 100.000 fanova, meni je to manje važno. Važno mi je da me osobno dotakne, i ako sam ja fan, tada se događa čarolija i uspješno dijeljenje ideja.
Remiksirao si legende, i sam si bio remiksiran. Postoji li neka tvoja pjesma za koju bi volio da ju netko remiksira – ili neki klasik koji bi još volio reinterpretirati?
- Volio bih službeno remiksirati nešto od Boba Marleyja, možda kao dio nekog projekta poput soundtracka. To bi bilo jako cool. On je uvijek bio ogromna inspiracija za mene, a kad sam tek počinjao, radio sam bootlege i remikseve kako bih se poigrao s tim “izgubljenim” frekvencijama pjesama koje ljudi možda ne biraju često. Za mene je on legenda, i to bi bilo super.
Kad slušaš glazbu koja nije namijenjena klubu, klasičnu, folk, ili nešto potpuno izvan tvog žanra, što te najviše privlači?
- Sve! Slušam dosta elektroničke glazbe kada pripremam setove, ali trudim se ne biti previše zasićen time jer želim očuvati svoju kreativnost, bez da mi je zamagle drugi zvukovi. Također slušam puno popa i rocka, sve je stvar ravnoteže.
Osjećaš li ikad potrebu da se odmakneš od sada već lako prepoznatljivog projekta “Lost Frequencies” i izbaciš nešto anonimno, bez očekivanja?
- Ne, ali radio sam na drugim projektima koji imaju drugačiji zvuk – to mi je način da kreativno izrazim dublje ili mračnije strane koje želim istražiti…
Pojavio si se u generaciji izvođača kao što su Kygo, Robin Schulz i Petit Biscuit koji su djelovali manje zainteresirano za spektakl, a više za emocionalno preciznu, gotovo minijaturnu produkciju. Osjećaš li se dijelom te svojevrsne zajedničke senzibilnosti, tihe generacije koja je isticala kako se elektronička glazba osjeća, a ne kako zvuči?
- Ne bih rekao da je to tiha generacija dance glazbe, osobito nakon EDM booma i mega festivala, ali među tim kolegama razumijem poantu. Stvaranje nečeg što mi je posebno uvijek je u središtu mog rada, i biti dio pokreta, osobito u Europi i valova tropical housea, bilo je, i još uvijek jest, jako zabavno. No, nikada ne želim stagnirati. Nadam se da se od mog prvog albuma do mog najnovijeg singla može čuti napredak u zvuku jer to mi je jako važno. Stalno ići naprijed i biti ponosan na glazbu koju stvaram.
Kad gledaš novu generaciju producenata, mnogi su rođeni nakon ere radijskih premijera i SoundClouda, osjećaš li promjenu u pristupu emociji, tempu, publici? Što te najviše iznenađuje u zvuku koji dolazi?
- Da, svakako. Mislim da društvene mreže imaju veliku ulogu u tome, gotovo kao da su uklonile dio magije. SoundCloud i blogosfera nekad su bili mjesta gdje su svi, od fanova do labela, “kopali”, digitalno, za novu glazbu i preporuke. Danas je dovoljno da jedan isječak postane viralan i odjednom privuče ogromnu pažnju. To može i oduzeti čar otkrivanja. Mislim da je nedavni boom techna jako uzbudljiv. Vidiš izvođače poput Sare Landry i Amelie Lens kako nastupaju na Coachelli i u ogromnim arenama, a tamo nikad nije bio korijen tog žanra. No, nevjerojatno je kako je mlađa generacija prihvatila techno. To je samo jedan primjer. Na kraju, sve se svodi na dijeljenje glazbe koju voliš s ljudima koje voliš. Ima li išta bolje od toga?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....