POVRATNIČKI ALBUM PUBLIC IMAGE LTD.

John Lydon danas žali za Engleskom kasnih 70-ih

John Lydon , nekoć Rotten, gadan je karakter s poganom i dugom jezičinom, prgav, bahat i ohol. Iskusio sam to i na vlastitoj koži u jednoj prepirci oko boja na hrvatskoj zastavi.

Lydon mi se učinio takvim seronjom da sam, kad je umro Joe Strummer, pomislio kako je Bog uzeo krivog Johna. Nota bene, Lydon, a i to sam osobno doživio, nije mogao smisliti Strummera. The Clash je smatrao salonskim ljevičarima i jedino je sebi pripisivao sve zasluge za punk revoluciju.

Sve ono loše

U Lydonovom svijetu prvo postoji on, potom dugo, dugo nitko, pa tek svi drugi.

Sve to ne umanjuje Rottenovu genijalnu eksplozivnost u doba Sex Pistolsa i žicu koju je u sebi otkrio za bjesomučno poigravanje medijima, publikom, autoritetima, slavom te činjenicu da je “Never Mind The Bollocks” fenomenalan i jedan od deset ključnih albuma u povijesti popularne glazbe. Sve ono loše kod Lydona ne umanjuje ni fascinantnu inovativnost i post-punk avangardnost koju je s Public Image Ltd., zahvaljujući doprinosima Keitha Levenea i Jaha Wobblea, zabilježio na albumima “First Issue” i “Second Edition”.

Bilo je hrabrih iskoraka u nepoznato i na kasnijim albumima, no posljednjih dvadeset godina Lydon se više bavio reunion turnejama Pistolsa, reality showovima i reklamama za maslac negoli s Public Image Ltd. koje je sada, nakon dvodesetljetne pauze, reaktivirao u postavi nalik onoj iz kasnih 80-ih.

Bez imitacija

Za gitarom ponovno je Lu Edmonds (The Damned, The Mekons), a za bubnjevima Bruce Smith (Pop Group, Slits) kojemu basom sada podršku pruža Scott Firth, suradnik Stevea Winwooda i, pazite sad, Spice Girls.

U srži, “This Is P.I.L.” klasičan je post-punk album, ako nešto tako postoji, blizak Lydonovim stremljenjima na prva dva antologijska albuma Public Image Ltd., ali bez imitacija i ponavljanja. Uostalom, Firth je bitno različit basist od Wobblea, ali ne i slaba karika u novoj inkarnaciji P.I.L.-a u kojem Smith i Edmonds imaju carte blanche za svu silu istraživanja i poigravanja glazbenim obrascima u rasponu od gothica i alter-metala do reggaea i trancea i ponovo se čini da ovakav album teško da bi mogao snimiti netko drugi osim Lydonove kohorte.

Njegov lelujavi glas i dalje je uznemirujuć, a jedina je ideološka promjena što sad Lydon pjeva o tome kako mu nedostaje ona Britanija protiv koje se borio koncem 70-ih jer u međuvremenu, prema Lydonu, ono što je došlo poslije još je lošije.

Nova iskustva

Tko bi rekao da će netko tko je pjevao “No Future” 35 godina kasnije žaliti za tim lošim vremenima. Možda smo se dosađivali i možda su nam dani bili dugi, kako pjeva Lydon, ali zato smo bili otvoreni za nova iskustva i bili sposobni percipirati važne stvari.

Danas je sve podjednako (ne)važno, a to vrijedi i za “This Is P.I.L.”, album na kojem ima zanimljivo postavljenih skladbi poput “Human” i “One Drop”, “Terra Gate”, “I Must Be Dreaming”, “Lollipop Opera” i “Out Of The Woods”, ali i natezanja mačka za rep.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. travanj 2024 14:23