Zvuči zabavno, rekao mi je u proljeće 2002. crnoputi carinik na Heathrowu kad sam kao razlog dolaska u London naveo intervju s Johnom Lydonom . Na koncu nije bilo zabavno nego neugodno i mučno. Izvukao sam dobar tekst, ali ostao je gorak okus razočaranja jednim od heroja svog odrastanja. Točno jedanaest godina poslije u zagrebačkom hotelu Dubrovnik dočekao me potpuno drugačiji John Lydon. Ležerno oslonjen na stol, s pivom ispred sebe i cigaretama koje lančano pali, teatralno naglašavajući poante svojih izjava. Pravi engleski mudrijaš iz puba prodornog pogleda, ali i briljantan um popularne glazbe, nacionalno blago britanske kulture koja ga se u vrijeme Sex Pistolsa i punka gnušala kao čovjeka koji je uzdrmao sistem.
Problem zagađenja
- Rekli su mi da ne smijem pušiti, a ja i dalje pušim. Smiješno je da mi pored svog tog zagađenja zabranjuju da trujem samog sebe.
Mislite li da je zagađenje najveći svjetski problem?
- Da, i reći ću vam zašto. Nedavno smo nastupili u Pekingu. Smog je tamo nevjerojatan, nikada tako nešto nisam vidio. U posljednjih deset godina milijun i pol građana Pekinga umrlo je od posljedica plućnih bolesti. Kakva je to svjetska sila koja truje vlastito stanovništvo? No, pogledajte Ameriku koja već desetljećima zagađuje, a hranom i truje vlastito stanovništvo.
Ne samo to, nego nas i NSA sve prisluškuje. Pretpostavljam da ste jedna od meta PRISM-a, ali i da ste navikli na takva praćenja.
- Amerika nas sve špijunira još od Drugog svjetskog rata. Ovo što se sada događa s internetom i mobilnom telefonijom nije ništa novo. Samo su se promijenila sredstva, ali gdje je to dovelo Ameriku? Ako nadzireš pola svjetskog stanovništva, onda ti treba druga polovica da sve to obradiš. 1Punk je bio pobuna protiv sistema. Vi ste je predvodili sa Sex Pistolsima, no gdje se danas najviše vide ideje i promjene koje je prije tri i pol desetljeća iznjedrio punk?
- Punk je i danas relevantan, ali i neshvaćen. Postao je moda i meni je odvratno vidjeti bendove kako oponašaju ono što su Sex Pistols činili 1977. godine. To je glupo. Ja želim vidjeti njihovu slobodu, njihov originalan način izražavanja, njihovu individualnost, dojadilo mi je da me ljudi mrze zato što sam im otvorio prostor za slobodno djelovanje, a oni ne znaju bolje od oponašanja Sex Pistolsa. Uostalom, Public Image Ltd. koji ne podliježe glazbenoj formuli kakvu su imali Sex Pistols puno je pankerskiji bend, ali ne želim da me zovu Kralj punka. Vidite koliko sam velikodušan.
Borba s diskografima
Je li vam zato trebalo toliko dugo da ponovo pokrenete Public Image Ltd.?
- Ne, imao sam grozne probleme s diskografskom kućom koja me dovela do financijske propasti i onemogućila mi izdavanje albuma. Morao sam sakupiti novac da otkupim svoju slobodu od diskografske kuće i steknem pravo objavljivati albume negdje drugdje pa sam ga napokon objavio sam za sebe.
Je li vam bilo čudno snimati reklamu za maslac i dokumentarce o životinjama, pa čak i reality show kako biste “otkupili svoju slobodu”?
- U početku da, ali time sam skupio i dosta novca za dobrotovorne svrhe. To je dobra strana činjenice da sam postao celebrity. Na to sam jako ponosan, ali mediji takve stvari naravno nisu prenijeli. To je u redu jer nisam to činio zbog osobnog medijskog prosperiteta, ali jako je zanimljivo da mediji odmah prenesu laži o meni, a ja doista teško podnosim laži i nikada ne lažem ni o kome.
Je li u današnjoj popularnoj kulturi šok kakav su izazvali Sex Pistols uopće moguć?
- Ne vidim zašto ne. Zapravo, toplo se nadam tome, ali ne razumijem zašto su ljudi toliko lijeni da ne žele šokirati sistem koji egzistira. Većina ljudi, očito, ne žele pobunu nego žele da drugi odlučuju o njihovim životima. Možda je to posljedica religije. Suludo. Ljudi radije robuju nego razmišljaju svojom glavom. Izgleda da imamo problem kao vrsta, kao da želimo biti ovce.
Ipak, da li vam nedostaje Engleska iz 70-ih u kojoj je možda bilo lakše šokirati sistem?
- Shvaćam na što aludirate, ali ne nedostaje mi Engleska iz 70-ih. U to vrijeme svi su bili protiv mene, lažno me optuživali, željeli zatvoriti i to je dugo trajalo. Bilo je teško boriti se s time, ne na osobnoj razini, ali utjecalo je to i na moju obitelj, prijatelje. Novine su o meni objavljivale same laži i tako iz dana u dan. I nije bilo pravnog načina da se tomu suprotstavim, osim kroz reagiranja kroz te iste medije. Pa sam postao agitator, a ljudi ne vole agitatore. Možda je greška u meni, a ne u ljudima, no to je život. A ja sam baš volio takve tipove. Recimo, “Working Class Hero” Johna Lennona je izvršila enorman utjecaj na mene. Ta pjesma je korijen mog djelovanja. To je zapalilo iskru u meni da se počnem baviti pisanjem pjesama, socijalnim temama i osobnim životima ljudi, a ne spašavanjem prašuma kao Sting ili oslobađanjem Tibeta kao Björk. Nitko od tih pop zvijezda ne govori o tome kako da pomognemo radničkoj klasi da nađe posao i zato su mi oni ideološki neprijatelji, ne kao ljudi nego kao javne osobe koje ne podrivaju sistem. Jako volim Bona, mi smo ludi Irci, ali stvarno mu ne mogu oprostiti što je Papi poljubio ruku. Prošao je kroz katoličku školu kao i ja, pa što to radiš, Bono? Ne znaš li gdje su bile te ruke? Ili možda znaš?
Ozbiljna protivnica
Kad smo već kod radničke klase, je li Margaret Thatcher čak na globalnoj razini osoba koja je potakla njezin silazak s povijesne pozornice?
- Da, da. Ona je počela mijenjati britanski ekonomski model i možda u početku njezine namjere nisu bile loše, ali njezina vizija o zamjeni radničke klase srednjom klasom koja će kontrolirati Europu nije bila i nikada neće biti moguća. Njezina politika mi je bila odvratna, to je antiteza svega za što se zalažem, ali sam je cijenio zbog njezine srčanosti i otvorenosti. Volim biti na čisto s time kakvi su mi protivnici, a ona nije tajila ništa. Koliko god sam mrzio njezinu politiku, nisam želio biti među onima koji su slavili njezinu smrt. Ako je jedina poruka živućima ta da plešeš na nečijem grobu, onda to nije poruka. Sramio bih se sebe da to činim sada na grobu Margaret Thatcher.
Jeste li promijenili svoj stav prema britanskoj kraljevskoj obitelji?
- Ne, ja i dalje prezirem njihovu rastrošnost, ali ne mogu ih mrziti kao ljudska bića.
Znači li to da da biste jednoga dana mogli prihvatiti viteški naslov ako vam ga Kraljica ponudi? Sir John Lydon?
- O ne, nikada ne bih dopustio toj ženi da drži mač nad mojom glavom.