Juliette Gréco prvi put smo gledali u romantičnoj komediji Jeana Renoira “Elena i muškarci”, bilo je to 1958., dotad smo slušali njezine pjesme na radio stanicama i samo čitali o nedostižnom pariškom boemskom životu, u kojem je ona bila jedna od glavnih protagonista.
U Renoirovom filmu igrala je zapravo sporednu ulogu (Ingrid Bergman, Jean Marais i Mel Ferrer bili su glavne zvijezde), ali dosta važnu, zavodljivu Romkinju, što je bilo dovoljno da otkrijemo u čemu je njezina magija. Već naredne godine u kinima je igrala holivudska melodrama “Sunce se opet rađa”, razblažena verzija romana Ernesta Hemingwaya, u koju ju je ugurao njezin tadašnji ljubavnik, čuveni producent Darryl F. Zanuck, pokušavajući je lansirati u panteon tvornice snova, nagovorio ju je da snimi još nekoliko filmova, ali nju kao da je nešto drugo zanimalo, mogućnost da se provodi s jet-setom u Cannesu, druži s Orsonom Wellesom i ne baš trijezna dočekuje zoru u St-Tropezu.
Prioriteti
U bivšoj Jugoslaviji najprije je snimala koprodukciju “Čiča Tomina koliba”, a zatim je 1972. nastupila na koncertu na beogradskom Tašmajdanu. Tada je već bila legenda koja je znala svoje prioritete, snimanje ploča i glazbeni nastupi na prvom mjestu, a ukoliko termini dopuste, i poneka uloga na filmu i televiziji.
Kako je nastala ta legenda? Zapravo, iz oskudice. Sa 16 godina bila je školarka s nešto baletnog iskustva, Gestapo ju je uhapsio jer su joj majka i starija sestra bile u Pokretu otpora, njih su otpremili u koncentracijski logor Ravensbrück (obje su preživjele), nju su pustili nakon što je nekoliko mjeseci provela u zatvoru jer je bila maloljetna, pješke je stigla do Pariza kako bi pobrala svoje stvari iz njemačkog skladišta, a otad se za nju neko vrijeme brinula profesorica francuskog.
Stiglo je oslobođenje i francuska metropola je počela živjeti nekim drugim životom: Juliette nije izbivala iz intelektualno i umjetnički pomodne četvrti Saint-Germain-des-Prés, studirala je glumu i posuđivala iznošenu garderobu svojih prijatelja.
Hlače kao stil
Nije joj smetalo što nosi hlače, štoviše, to je pretvorila u stil, a odijevala se uglavnom u crno. Smetalo joj je samo jedno: u kavanama se družila s filozofima i piscima Jean-Paulom Sartreom i Albertom Camusom (s njim je navodno imala i kraću romansu) i mnogim drugima, a pritom je od njih uzimala duhovno blago, a da ništa nije davala zauzvrat. Nije to, na sreću, dugo trajalo, već 1947. snimila je prvi film, 1950. je nastupila u kultnom “Orfeju” Jeana Cocteaua u ne baš maloj ulozi, a iste godine je počela pjevati.
Glas joj je bio pomalo hrapav, valjda od silnih cigareta od kojih se nije odvajala, no odabrala je dobre pjesme, ponajviše Josepha Kosme (čuveno “Uvelo lišće” i dr.), za neke su tekstove pisali Boris Vian i mladi Charles Aznavour, a to što im nije bila autor nije bio problem: uostalom, Sartre je rekao da se u njezinom glasu krije stotinu melodija.
Na ulicama Pariza fotografirao ju je Henri Cartier-Bresson, polagala je na svoj izgled i pedesetih imala dvije operacije nosa, a 1953. udala se za glumca Philippea Lemairea (za tu se prigodu odjenula u bijeli kostim), iako je brak za nju bio puka formalnost: razveli su se 1956., no s njim je dobila svoje jedino dijete, kćer Laurence-Marie.
Tih godina dosta joj je značila veza s trubačem Milesom Davisom, a kad su njega pitali zašto je nije oženio, odgovorio je: “Nisam joj htio upropastiti život”. Rasno miješani brakovi tih su godina stvarali probleme supružnicima, pogotovo onima koji su poput njih dvoje jako puno putovali svijetom.
Utjecaj na Beatlese
Mladi Serge Gainsbourg za nju je skladao poznatu pjesmu “La Javanaise”, a vrlo je rano počela surađivati s velikom belgijskom zvijezdom Jacquesom Brelom, izvodila je i njegovu najpoznatiju pjesmu “Ne ostavljaj me”.
Za Brela je bila vezana iz još jednog razloga, nakon drugog braka s glumcem Michelom Piccolijem (od 1966. do 1977.), treći suprug postao joj je 1988. francuski pijanist Gérard Jouannest, s njim ju je upoznao upravo Brel, on je bio koautor pjesme “Ne ostavljaj me” i kasnije ju je pratio na svim koncertima, do smrti 2018. Ona sama prestala je s nastupima 2016., kad je prekinula turneju “Merci” zbog moždanog udara, a nešto kasnije doznala je da joj je umrla kći Laurence-Marie.
Umrla je u srijedu u svojoj kući u mjestu Ramatuelle, blizu St-Tropeza, imala je 93 godine, a od bliže obitelji nadživjela ju je samo unuka.
Njezin utjecaj je bio golem, ponajprije na Beatlese. Paul McCartney priznao je da je ona za njega bila utjelovljenje svega francuskog i zato joj je posvetio poznatu pjesmu “Michelle”. Na naslovnici njihovog ranog albuma “With the Beatles” liverpulska četvorka fotografirala se u crnim “dolčevitkama”, i opet je to bio utjecaj Juliette Gréco. Ray Davies iz Kinksa spominje nju i Sartrea u pjesmi “Art School Babe”, no kad su Marianne Faithfull još u razdoblju “Swinging Sixties” pitali: “Kad biste mogli birati, tko biste najradije bili?” Ona je bez razmišljanja odgovorila “Juliette Gréco”.