Kad slušam njihovu obradu hit pjesme, čini mi se da je u izvedbi Whitney Houston sve pogrešno

Dance-pop hit "I Wanna Dance With Somebody" Whitney Houston (1987., autori George Merrill, Shannon Rubicam) čuli ste mali milijun puta i možda isto toliko plesali na njega. U tehničkoj vokalnoj izvedbi Whitney nije mogla pogriješiti sve da i želi jer je bila takva pjevačica, no kad slušam nedavno objavljenu obradu iste pjesme u izvedbi teksaškog trija Chaparelle, čini mi se da je u izvedbi Whitney Houston sve pogrešno. Naime, dok "I Wanna Dance With Somebody" u njezinoj izvedbi zvuči poput veselog subotnjeg izlaska djevojaka koje samo žele plesati s nekim i dobro se zabavljati u nekom diskoklubu, izvedba trija Chaparelle sa senzualnim glasom Zelle Day u pratnji Jesseja Woodsa i Beaua Bedforda otkriva pravu narav stihova te pjesme. U njihovoj izvedbi ta pjesma počinje poput baroque-popa iz 1960-ih kakve je pjevao Roy Orbison, a Zella ju pjeva kao da je usred noći ukleto sama dok joj iz srca krvare čežnja i žudnja da, prije nego što svane jutro, napokon zapleše s muškarcem do kojeg joj je jedino stalo, kao da su on i ona posljednji ljudi u baru za ostavljene i usamljene. Još tužnije, možda ona tu pjesmu pjeva u samoći svoje spavaće sobe, pa tek u ovoj izvedbi shvaćamo koliko su izvorno stihovi pjesme "I Wanna Dance With Somebody" prokleto tužni.

No, ova harmonijski besprijekorna izvedba kojom trio Chaparelle - Zella je inače zanimljiva pop-pjevačica, Jesse solidan country kantautor, a Beau sjajan producent - zatvara "Western Pleasure" nije jedino čudo tog izvanserijskog debi albuma. Već u prvoj, sporoj metropolitan country skladbi "Bleeding Heart", kakve je pjevala Patsy Cline, jasno je da Chaparelle misle zaozbiljno i da su sposobni pjesme kakve smo mislili da ih nitko više ne sklada, ne piše i ne pjeva pretočiti u neprolazne klasike koje će, nažalost, čuti jako malo ljudi jer pop-glazba je otišla negdje drugdje. Jesse je krasan partner Zelli, kao i u duetu "Bad Loving", u kojem njih dvoje jedno drugom objašnjavaju kako je to kad muškarac na loš način voli dobru ženu. Slušajući je, suzama zamagljenog pogleda ne vidim dobro kroz šofer-šajbu i mislim na sve svoje grijehe prema dobrim ženama u mom životu. A kad čujete kako Zella u zadnjem ponavljanju refrena pušta da joj glas u djeliću sekunde napukne, čujete da je njezino srce napuklo kao da je od porculana dok ga okrutni idiot gazi kaubojskom čizmom. Zamislite da Mazzy Star pjevaju pjesme koje nikada nisu napisali i pjevali duete poput Grama Parsonsa i Emmylou Harris ili George Jones i Tammy Wynette. Chaparelle su baš na tom tragu.

Ima u ovom albumu i nečeg bliskog suradnji Nore Jones i Billyja Armstronga na zajedničkom albumu "Foreverly" u spomen na Everly Brotherse, ali i još koječega. Primjerice, "Playing Diamonds, Cashing Checks" nalik je ulasku Loua Reeda u nešvilski hram country glazbe Grand Ole Opry, "Devil‘s Music" je honky tonk klasik u stilu Hanka Williamsa u kojem Jesse i Zella objašnjavaju zašto im ta "đavolja glazba zvuči poput raja". "All Things Considered", u kojem Zella pjeva zašto joj je dobro i kad joj je loše, podsjeća na najveće feminističke dosege Lorette Lynn, "Heart Broke Holiday" nalik je pjesmi koju je pokojni veliki Townes Van Zandt ostavio da je iz groba otpjeva zajedno sa živućom Lanom Del Rey, čiji country album "The Right Person Will Stay" nestrpljivo iščekujem, a "Baby Jesus" kao da je Dolly Parton navratila na Azurnu obalu kod Rolling Stonesa na snimanje albuma "Exile On Main St.". "Sex And Rage" je gospel koji odlazi u grijeh, "Love Is Hot" kao da Madeleine Peroux pjeva country umjesto jazza, a "Inside The Lines" latin-country koji u ideji ne bi smio funkcionirati, a ipak je savršen.

Gotovo o svakoj od pjesama trija Chaparelle iz Austina, jer samo je u tom gradu mogao nastati ovakav sastav, mogao bih napisati zaseban tekst, baš kao i o pjesmama s debi albuma "Southern Belle Raisin’ Hell" mlade Willow Avalon. Osim što su mi ta dva albuma zasad najjači konkurenti za album godine, a velika očekivanja imam i od Lane Del Rey, nevjerojatno je da unatrag godinu dana gotovo svaki tjedan pronalazim barem jedan dobar ili izvrstan novi album country glazbe koja se rensansno prometnula u rock‘n‘roll 20-ih godina 21. stoljeća.