Kako ne voljeti ovog starog hipija koji psuje Trumpa i razgovara sa stablima? S njim sada svira i njegov sin

Nije lako pratiti što sve objavljuje Neil Young, zaigran vađenjem snimaka iz svoje bogate arhive, što koncertnih, što studijskih koje je planirao objaviti kao albume, ali ih je iz nekog razloga "bunkerirao". Naravno, tu su i novi studijski albumi koje 80-godišnji Young snima kao da je četrdeset godina mlađi. "Talkin‘ To The Trees", za razliku od nedavnih "Barn" (2021.) i "World Record" (2022.), nije snimljen uz Crazy Horse u kojem istaknutu ulogu igra i Nils Lofgren (ujedno iz Springsteenovog The E Street Banda) nego uz novi sastav Chrome Hearts u kojem je združio starog orguljaša Spoonera Oldhama, Williejevog sina Micu Nelsona na gitari te ritam sekciju iz The Promise Of The Real, sastava drugog Williejevog sina Lukasa Nelsona. U produkciji Loua Adlera koji je 1972. producirao antologijski "Tapestry" Carole King, "Talkin‘ To The Trees" je album na kojem Young osvaja što pastoralnim poluakustičnim country-rockom, kao uz logorsku vatru, što prašnjavim distorziranim country-rockom koji je mogao izaći iz Seatllea u doba grungea. Ništa što od Younga već nismo ranije čuli, ali kako ne voljeti starog hipija koji psuje Trumpa, uzdiže automobile na struju i razgovara sa stablima jer je to katkad pametnije od razgovora s ljudima.

NEIL YOUNG

Talkin’ To The Trees

Reprise/Dancing bear

žanr: country-rock

ocjena: 3 i pol