Prije nešto manje od mjesec dana, kad je famozni rover Perserverance mekano sletio na Mars, na Facebook stranici benda Valentino Bošković pojavio se post sljedećeg sadržaja: “Ma ca je vo palo u jezero? Gren povirit...”
Ništa neobično, fanovi i pratitelji stranice nisu bili iznenađeni, jer oni odavno znaju da je Valentino tamo gore, na Marsu i to davno, davno prije nego što su do Crvenog planeta došli roveri, hi-tech kamere i silna svjetska pamet, legendarnom bračkom astronautu za to je bila dovoljna raketa kućne izrade koju je napravio po nacrtu iz knjige “Ispovid Šanpjera Kozmonauta” koju je uzeo od djeda ili, preciznije, od nona.
O čemu je ustvari riječ? Kakva je to luda priča, tko je mitski Valentino Bošković i kakve veze imaju Brač, Mars, muzika i raketa kućne izrade?
Kroz priču nas vode Branko Dragičević i Josip Radić, sjajni glazbenici u čijim se kreativnim umovima i stvorila priča o Valentinu, imaginarnom liku prema kojem su nazvali bend, priča koju vode i razrađuju od 2014. i koja je dosad iznjedrila tri albuma kojima su stekli tisuće oduševljenih poklonika.
Prvi album “VSSR” prvi je susret s Valentinom i slušatelji su odmah uvučeni u tu predivnu, suludu priču u kojoj kao da se susreću Douglas Adams, priče otočnih nona, David Bowie, Queen, Pink Floyd, feralovska duhovitost i još stotine fino izbalansiranih utjecaja, nekad očitih, nekad suptilno zapakiranih. No, Valentino nije oduvijek trebao biti brački astronaut, ovaj dinamični duo ga je prvi put stvorio za vrijeme jednog neobaveznog jam sessiona u prostoru za probe Brankova matičnog benda Kundyak Mezhie na splitskim Bačvicama.
- Tu se spontano rodila prva, nikada objavljena pjesma o Valentinotu Boškoviću, astronautu koji je s puškomitraljezom došao na Brač i likvidirao pola otoka. Inače smo i prije imali nekih izleta u dijalektalnu psihodeliju, ali više u smislu parodiranja. U sljedećem sessionu sudjelovali smo samo Josip i ja i tada se rodio Roketomobil, a Valentino je postao Marsovac umjesto nesuđenog bračkog Ramba - prisjeća se Branko Dragičević i dodaje da je cijeli prvi album snimljen pod parolom “prvo ča ti padne na pamet” tako da je praktički sve izmišljeno, otpjevano i odsvirano iz prve, bez pripreme.
Nakon “VSSR-a” uslijedila je Marsovska listina (2016.) u kojoj pratimo nastavak Valentinovih svemirskih avantura, a potkraj prošle godine stigla je i “Velika Praska”, još jedan prekrasna niska pjesama koje laviraju između kristalnog kozmičkog popa i psihodeličnog disco rocka, ako te odrednice ikome išta znače. Na pitanje što bi oni mladići s početka priče o Valentinu mislili o ovom albumu, bez krzmanja odgovaraju:
- Iz ove perspektive, taj prvi album mi je čisti punk. Između “VSSR-a” i “Velike Praske” prošlo je koliko između prvog i zadnjeg albuma Beatlesa. Međutim, njihova glazbena evolucija je bila progresivna, a meni se čini da mi razvijamo u suprotnom smjeru... – kaže Josip Radić, a Branko prisnažuje: - Ja bi mislija da nas je neko loše kopira.
Osim što sviraju i stvaraju u brojnim drugim bendovima ili projektima, što imaju obitelji i stalne, civilne poslove, Josipu i Branku ne olakšava ni činjenica da jedan živi u Zagrebu, a drugi u Splitu.
- U početku se snimanje svodilo na rijetke trenutke kad bi Josip došao u Split te bi to kratko vrijeme iskoristili za snimiti što više materijala. Snimili bi i do tri pjesme u jednom sessionu. Danas smo malo ležerniji pa snimanja obavljamo onako kako su to radili svi oni poremećeni bendovi iz sedamdesetih. Iznajmimo kuću u prirodi i pustimo inspiraciji da odradi svoje. Radi se uglavnom o nekakvim zabitima u kontinentalnoj Hrvatskoj. Dosta je to inspirativan kraj, samo treba unaprijed misliti na neke detalje. Na primjer, kad smo bili na Mrežnici, kraj kuće nam je bio slap. Nažalost, nema daljinskog kojim možeš smanjiti glasnoću slapa kad se snima – kaže Branko, a Josip se odmah nadovezuje:
- I onda jednostavno snimiš slap i ostaviš ga na snimci. Ove naše odlaske u prirodu smo i ustanovili zato da ne bismo morali raditi preko interneta. Toj online razmjeni pribjegavamo čisto u slučaju nužde, za eventualni popravak vokala ili nadosnimavanje šuškalica.
Marsovsku Listinu smo snimali u jednoj kući uz Mrežnicu, Prasku smo snimali u mjestašcu Turke, uz rijeku Kupu. Po danu bi nas posjećivale srne, a navečer tajanstvena riječna bića - i bilo nam je super! To planiramo i ove godine nekad, a cijelu tu ekskurziju zapravo financiramo od onoga što zaradimo preko Bandcampa, tako da eto sad znate di idu vaši pinezi!
Kako bismo bolje razumjeli što momcima znači Valentino i kako nastaju sve te pjesme u koje se zaljubljujemo, ti komadići kristalne ljepote kao istrgnuti iz svemira, važno je znati da postoji još niz glazbenih pothvata u kojima su itekako aktivni.
- Svojim matičnim i glavnim bendom smatram Kundyak Mezhie – govori nam Branko Dragičević - to mi je glazbena esencija, tu sam okružen s prijateljima s kojima imam duboku glazbenu konekciju i tu najbolje kanaliziram svoju potrebu bavljenja glazbom tj. kroz živu svirku. Fog Frog Doga smatram testnim projektom gdje mogu raditi apsolutno bilo što, bilo kako i bilo kad. I to i radim. Summy i Bummy je glazbeno daleko najkvalitetniji projekt u kojem sudjelujem, a Valentino je odmak od svega toga, nekakav paralelni svemir u kojem nemam 40 nego oko 11 godina i kojeg je potrebno dozirati jer previše izloženosti uzrokuje teška oštećenja misaonog aparata, a posebice dijela zaduženog za hrvatski jezik i osjećaj života u sadašnjosti.
Josip Radić je prilično aktivan oko svog autorskog projekta Kensington Lima, a svira još i u Beatles Revival Bandu, Buđenju, a nedavno je za Yayu napisao pjesmu “Treba nam dosade” i odsvirao je kao dio njezina pratećeg benda nazvanog Izgubljeni vikend.
- Uh, ja sam svim svojim bendovima od lani još dodao i sviranje u Pavelu – smije se Radić - i ovim pandemijskim okolnostima možeš biti u više bendova istovremeno, a da svejedno ne dođe do kolizije u rasporedu svirki. Kad se svirke vrate, to će onda zahtijevati bolje akrobatsko umijeće. U svakom od tih bendova izražavam neki svoj dio glazbenog identiteta, iako svom autorskom bendu Kensington Lima dajem prednost nad svima ostalima. To je, ajmo reć, moj mali OPG, sadim svoju salatu u vrtlu metar za metar, nema velikog prometa ni zarade, ali je sve 100% ekološki. U tom kontekstu, Valentino je neki odmak, bijeg i testiranje granica, a odluka da Valentino ne nastupa uživo je pritom dosta praktična, tu se bar ne možeš nikome zamjeriti ako se poklope termini.
E, da, nastup Valentina Boškovića uživo. Bolna točka svih fanova koji još tamo od prvog albuma zazivaju i navijaju, traže i nadaju se, očekuju. I ništa. Bilo je ponuda, čak i nekih jako ozbiljnih i materijalno izdašnih, ali momci su odlučili da neće, ništa od toga, ne nastupaju uživo. Barem ne za sada jer su još davno objavili kako će na Valentinovo 2046. nastupiti na Vidovoj gori na Braču. I da ne biste pomislili da je taj nastup samo još jedan dobro razrađeni trik, čak ste za njega mogli kupiti i ulaznicu. Po jedna ulaznica je bila u svakom primjerku CD-a “Vodič kroz galaksiju za redikule”, a na kojem se nalaze prva dva albuma benda.
- Ponude su, srećom, s vremenom nestale. Bilo mi je stvarno teško ženi objasniti zašto odbijamo ponude koje bi nam riješile nekoliko kvadrata stana. Mislim da je ta odluka da ne nastupamo super. Ja sam od svoje 20. godine do danas odsvirao najmanje 200 koncerata u raznim drugim bendovima. Za jednog morskog biologa to je i više nego dovoljno – kaže Branko Dragičević.
Golicale su me ponude, kako ne, pogotovo one kojima sam mogao otplatiti kredit za auto! Čak smo imali i par probi koje su zvučale nalik nečemu na tragu Grateful Deada i ranih Pink Floyda, beskrajne improvizacije i rastezanja - skoro pa je bilo teško i prepoznati o kojoj se pjesmi radi. U svakom slučaju, taj i takav Valentino uživo kakvog bi mi htjeli uživo sigurno nije nešto što bi publika htjela slušati na koncertu. Iskreno, nakon toliko tvrdoglavog odbijanja svirki, sad bi već bilo glupo da pristanemo – pojašnjava Josip Radić zašto su ostali tako uporni u svom odbijanju, ali i dodaje da će ovaj najavljeni koncert na Vidovoj gori ustvari doći za tren.
- Često promislim kako smo se možda malo zaletjeli s datumom, pa 25 godina prođe u čas! Evo prije 25 godina je Hrvatska igrala na Europskom prvenstvu u Engleskoj, Bullsi su osvojili naslov, Spice Girls su objavile “Spice”, Wilco “Being There”, a u kvartovskoj igraonici smo igrali Quake i Duke Nukem. I za to plaćali, zamisli, 5 kuna za pola sata korištenja računala.
Obećavam da će na dan koncerta na Vidovoj gori 2046. svi moć’ besplatno igrati igrice!
S Marsom smo počeli pa onda s Marsom valja i završiti.
Pitali smo momke je li rover Perserverance uznemirio Valentina Boškovića gore, na Marsu. I kako im se inače sviđa to vozilo, je li moguće da ćemo njegovim posredstvom doznati nešto o životu u svemiru što već nismo doznali od Valentina?
- Meni se sviđa taj rover ovako izgledom, ali ga ne bih nikad kupio - logično razlaže Branko - uopće nema portapak, ide jedva koji metar na sat, a čujem i da su mu dijelovi skupi ko vrag. Mislim da će nam omogućiti da doznamo jednu depresivnu činjenicu, a to je da život na planetu općenito ima rok trajanja. Ali to nas možda natjera da se bar potrudimo produljit’ taj rok na Zemlji. Evo za početak ajmo produljiti rok trajanja velikim morskim psima koje smo doveli na samo jedan posto brojnosti u odnosu na onu od prije 100 godina. To je frapantan podatak. Da, mi ljudi smo to učinili, ali još imamo priliku to promijeniti. Devastiramo prirodu, a ovdje u nas posebice obalu i more o kojima ovisimo. Uskoro ćemo od Zemlje napraviti Mars. Jednog dana će neki vanzemaljski Perserverance dolaziti na Zemlju tražiti tragove prošlog života. Mislim da nam Valentino pokušava reć da je na Marsu zapravo grozno i da se potrudimo da sačuvamo Zemlju tj. raznolik život na njoj što dulje jer alternative nema, sori. Ne zbog nas, nego zbog naše djece i njihove djece jer to su bića iz budućnosti. I zbog koncerta na koji će ta djeca doći.