Premijerni zagrebački nastup američke kantautorice Cat Power, očekivanjima usprkos, bio je antiklimaks, barem za one koji žele pogledati istini u oči. Na europsku turneju, ako su moje informacije točne, krenula je s pratećim bendom koji se putem zagubio poput one melburnške familije čije su članove nakon bijega ni od čega nedavno našli sluđene i daleko od mjesta zadnjeg viđenja.
Ništa tako bizarnog nije se dogodilo s glazbenicima pratećeg sastava Chan Marshall; izvjesnije je da su s tako teškom osobom izgubili živce i vratili se kući, a njihova šefica pomislila da ostatak koncerata može odraditi sama, što uz električnu gitaru pri početku i pri kraju nastupa, što uz klavir tijekom središnjeg dijela. Možda i bi da je drastično skratila trajanje sa 120 na 75 minuta i shvatila da binu ne može sama držati bez vrckaste konverzacije s publikom, uz tek nerazumljivo mrmljanje.
Problem u glavi
Gledao sam, primjerice, Randyja Newmana solo za klavirom u Grazu i bilo je fenomenalno. Cat Power, nažalost, nikada neće biti taj rang. Nije problem u pjesmama koje, uvjerila nas je albumima, zna pisati ili odabiru obrada kojima iskazuje čast njojzi važnim umjetnicima. Nije problem ni u emotivnosti njenog glasa, mada nije sigurna u sebe. Problem je u glavi, a i u prstima. Možda bi dojam bio povoljniji da smo njen nastup, ali debelo skraćen, odgledali u Lisinskom ili rastavljen na dva-tri seta u nekom baru sa stolovima, ali nisam siguran. Poput renomiranih suradnika za njene albume, tako je i prateći bend ključan za nastup Cat Power, no nije ga bilo, što nerazumno ljubaznu i pristojnu zagrebačku publiku nije spriječilo da umire od ljepote i bodri Cat, premda se umirati moglo samo od dosade. Lijepa gesta, ali primjerenije je bilo, ako ne izviždati i naružiti ju jer je mentalno fragilna i duhom krhka, onda u tišini napustiti Tvornicu.
Dik O’braz
Usporedbe radi, Lovely Quinces mnogo uvjerljivije drži pozornicu nego Cat Power. Srećom, na povratku doma probiciklirao sam pored Hard Placea gdje su me bukom i rock’n’rollom pred samo dvanaestak ljudi reanimirali samoborski Dik O’braz; jedini bend s ovih prostora koji se donekle može mjeriti s ostavštinom Motorheada i Lemmyja.
U subotu u također punoj, ali napola pregrađenoj Tvornici, druga slika, barem što se tiče razine energije. The Membranes na čelu s hiperaktivnim, simpatičnim i kondicijski besprijekornim punk aktivistom Johnom Robbom osvojili su me time što ni nakon 35 godina diskografske karijere nisu postali izlizani, a i nove im se pjesme s albuma “Dark Matter/Dark Energy” mogu mjeriti s onima iz sredine 80-ih. Zvukom i stilom, iako ne i tako pomno dorađenim aranžmanima, a nedostaje im i hitova ili barem bolje poznatih kultnih pjesama, podsjetili su me na sjajan koncert Public Image Ltd. održan prije nekoliko godina u Tvornici. Robb je riknuo od smijeha kad sam pred nastup prepričao kako smo nekoliko snimaka The Membranesa s hvaljenog albuma “Songs of Love And Fury” prije tridesetak godina kolega kritičar Ante Čikara i ja prijavili na demo-festival YURM pod imenom imaginarnog benda Membrane, iz Ploča. Nisu bili primljeni, ali unatoč toj tragikomičnoj epizodi radikalizam The Membranesa i danas ima smisla.
Zanimljivo, koncert u Tvornici bio im je prvi zajednički s Gang Of Four u karijeri, no “banda četvorice”, unatoč poznatijim pjesmama i statusu koji u Zagrebu uživaju zahvaljujući legendarnom koncertu s Bijenala ‘81, nije oduševila.
Nove skladbe
Bilo je bolje od očekivanja i poraznih komentara s Terranea ili iz Tvornice prošlog proljeća, slabije od nastupa u Pauku prije osam godina, ali i nebitno iznad cover benda koji relativno suvislo rekreira zvuk uzora; uz originalnog GoF gitarista Andyja Gilla koji im je odao počast pridružujući im se na koncertu. Nove skladbe nisu ni sjena starih, a mladi pjevač John Sterry, bez obzira na pravovjerni post-punk imidž i puno kretanja po pozornici, zapravo ne zna što bi sam sa sobom uz riku buldožer-basa i žilet-gitare.
Reinkarnacija, ipak previše izmijenjena da bi nosila časno ime Gang Of Four, još nekako funkcionira kad Sterry ne pjeva, ali kad zine, onda shvatimo koliko Andyju Gillu nedostaje Jon King. Na koncu Gang Of Four hine da su to oni, a ne Gang Of One sastavljen od iskusnog gitarista i tri mladoturka, a mi hinimo da nam je dobro kao prije 35 godina iako realno nije. Barem ne u slučaju subotnjeg nastupa Gang Of Four.