AMIRA MEDUNJANIN

KRALJICA NOVOG SEVDAHA 'Iz sevdalinke odem u jazz ili Runjića ako u pjesmi vidim priču'

 Vojko Bašić / CROPIX
Kraljica novog sevdaha, koja je prošli tjedan zatvorila Rovinj Jazz Festival, govori o glazbi, tradiciji, putovanjima i svojim suradnicima

Amira Medunjanin prošlog je petka zatvorila 6. Rovinj Jazz Festival. Nakon Joshue Redmana, Liz Wright, Stefana Milenkovića, Nicholasa Peytona i Jane Monheit, koncert Amire Medunjanin, aklamacijom prihvaćene “kraljice novog sevdaha”, ponudio je nešto sasvim drugačije.

Nije jazz Amiri stran, štoviše, na Rovinjskom jazz festivalu sada je nastupila već treći put. No, ona i svoje prve nastupe u Hrvatskoj, 2013. godine, održala upravo u VIP klubu u Zagrebu, kod Dražena Kokanovića, također i umjetničkog direktora Rovinjskog jazz festivala. Slučajno ili ne, gotovo od početka karijere najbolje suradnike nalazila je među jazz glazbenicima. Sama kaže da joj se čini presudno upoznavanje sjajnog jazz pijanista Bojana Zulfikarpašića, koji je tada već imao internacionalnu karijeru i nekoliko albuma izdanih u Francuskoj.

- Jazz i sevdah naizgled su nespojivi. No, sevdah je vrlo podložan improvizaciji, jer je prepun metafora. Jednu te istu pjesmu nikad ne otpjevam isto.

Sve je na osjećaju, sve je na trenutku, sve je proživljavanje. U taj svijet sam ušla s Bojanom, definitivno. Upoznali smo 2009. u Sarajevu, na jazz festivalu Xenophonia. Nije bilo nikakve probe, nego smo odabrali pjesme i ako nam se muzika desi – super. Nije znao sve moje pjesme, ali smo se jako dobro čuli. To se rijetko desi u životu. Da s nekim klikneš i da znaš u kojem će pravcu dalje ići. To je bila potpuna improvizacija i savršeno se uklapalo.

A jučer? Vaši jazz partneri jučer su bili Ante Gelo i Zvonimir Šestak.

- Šestaka sam upoznala preko Tamare Obrovac, na zajedničkom koncertu u Rovinju prije dvije godine. Inače mi bas svira Nenad Vasilj. A s Antom sviram već tri godine, od VIP koncerta u zagrebačkom HNK-u, za Božić. Tada smo prvi put uz “Dušo moja” Kemala Montena i “Perfect Day” Loua Reeda, izveli i sevdalinku “Ima dana”. Tako smo krenuli. Gelo je neki totalno drugi svijet u odnosu na gitarista Boška Jovića s kojim od prije sviram. Gelo je nepredvidiv. Nikad ne znam kamo ćemo otići. Zezamo se.

Na ovom rovinjskom koncertu izbor pjesama je bio nešto širi od sevdalinki.

- Repertoar biram po pričama, priča me mora potaknuti na razmišljanje, da li sam u stanju dok čitam tekst pjesme vidjeti i zamisliti određenu scenu koja se opisuje.

Jučer je bilo i jazza i izleta do Runjićevih festivalskih hitova. Gelo je širok i to mi se sviđa. Nema ustručavanja. Ima potpunu slobodu.

Na ovom koncertu ni Gelo ni Šestak nisu imali puno prostora za improvizaciju. Ovisi li to i o uvjetima na sceni?

- Kanun i ud, koje su uz njih svirali turski glazbenici vrlo su osjetljivi, tradicionalni akustični instrumenti i jučer se nisu dobro čuli. U zatvorenom prostoru, bez mikrofona su bajka. Emin Esen na kanunu ima i klasičnu naobrazbu i ovu koja meni paše, no to je opet neki treći svijet, ta tradicija turskog melosa. A s Antom je čisti merak. Nema kod njega egotripa ni jedne sekunde. Imam sreće.

Trebaju li onda takvim glazbenicima idealni uvjeti za snimanje?

- Nama treba samo sloboda, da nam nitko ne govori što trebamo raditi. Ako se izdavačke kuće puno petljaju, onda to ne valja. Zato sam ja sretna i zadovoljna što nemam nikog iznad glave.

Za koga pripremate ovaj novi album koji ste snimali u Engleskoj?

- Za Harmonium mundi, podetiketa World Village, za koje evo, radimo već četvrti album, za svjetsku distribuciju. Za Hrvatsku i Bosnu, pak, radimo i dalje s Aquariusom.

Gdje ste snimali?

- Do službene objave reći ću samo – na tajnom, čarobnom mjestu. U septembru planiramo izdati singl i snimiti spot i turneju po Americi, Boston, Chicago i New York, to odrađuje izdavačka kuća. Sve je ciljano za strano tržište, no to je svejedno, jer je moja karijera ionako otpočetka bila internacionalna. Šta ću ja ljudima ovdje pričati o sevdahu kad sve o tome znaju?

Ispada da djelujete kao kultur-ataše?

- Voljela bih da je tako, jer se ništa u svijetu ne zna o muzici iz ovih krajeva. Svi znaju za portugalski fado koji je nastao početkom 19. stoljeća, a za našu muziku koja je mnogo starija ne zna nitko.

Kako je reagirala publika na Tajvanu, gdje ste nedavno gostovali?

- Pali su na glavu. Oni cijene tradiciju, generalno. A dobili su u programu sve tekstove na kineskom. Nisu mogli vjerovati.

Treba li tu tradiciju prevoditi sada u moderne forme? Radi li se kod vas o tradiciji u tranziciji?

- Zašto ne? Kako mi znamo kako je to zvučalo prije petsto godina? Muzika evoluira. Zašto je ne pustiti da živi? Postoje snimke sevdalinki radijskih pjevača iz sedamdesetih godina 20. stoljeća, s Radio-Sarajeva, i tada su postojali sasvim drugačiji aranžmani, tipični za taj period.

Tražite li po arhivama snimke?

- Da, puno istražujem. Ima puno pjesama koje nitko nije zapisao, nego su se prenosile usmenom predajom. Fascinantno je da nešto tako opstane, a, ono, u zraku je. S druge strane, nemam ja mentalni sklop čovjeka iz 18. stoljeća, moram iznijeti tu skladbu po svom osjećaju.

Što vam je u cijeloj ovoj priči najvažnije?

- Najvažnije mi je sutra. Jer svaki koncert koji sviramo je određena vrsta druženja. Ja nisam profesionalac. Najvažnije mi je sjećanje na dobre ljude, flešbekovi, kontakti i ljudske vrijednosti. Za sutra je to dobro.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. veljača 2024 07:57