Od pjesama čini univerzalnu patnju

Sevdah ima kraljicu - Amiru Medunjanin

 Vojko Bašić / HANZA MEDIA
Novi album zvijezde sevdaha i koncert u Lisinskom 5. 12.

Jednom koncertnom prigodom napisao sam kako “tamo gdje ljudi i neće razumjeti o čemu pjeva Amira, dušom i osjećanjima lako će shvatiti bit tih prekrasnih pjesama”. Nije ukusno citirati samog sebe, ali u kratkom, no efektnom i nadahnutom tekstu na ovitku albuma “Damar” bosansko-američki književnik Aleksandar Hemon zapisao je nešto slično: “I sama svrha pjevanja je ta da se duša prepozna u pjesmi; njena neizbrisiva i nadasve neizreciva prisutnost je ono što pruža zadovoljstvo - kako ljudima, tako i samom pjevaču. Duša je lajt-motiv većine tradicionalnih pjesama zapadnog Balkana i nitko to ne prepoznaje bolje nego Amira”.

Aferim, rekli bi Bosanci Hemonu na njegov zapis jer nismo morali znati ništa o Cesariji Evori, Zelenortskim otocima, a ni riječ jednu portugalskog pa da plačemo uz njezine pjesme. Tako ljudi diljem svijeta mogu zaplakati i uz Amiru. I biti sretni jer plakati uz sevdah je kao da iz sebe, poput krvi iz vene, puštaš bol, a vjerovali ili ne, meni beskrajno draga Amira, stasala uz Mostar Sevdah Reunion, dođe baš za to. Kad me boli, poslušam je i pustim bol da teče pa krenem dalje, pri čemu je posve nevažno ima li u meni litra-dvije bosanske krvi ili niti jedna njezina kap, a vi sami dokučite što je istina, ako ičija “krvna slika” može i smije ikome biti bitna. Sevdah ili osjetite ili ne, ma otkuda bili, a kad slušate Amirine izvedbe, nemoguće je ne osjetiti taj “krajnji stadij ljubavnog zanosa i pripadajuće mu tuge i žalosti”, kako je jednom zgodom zapisao Miljenko Jergović. Još jednostavnije, sevdah je ono - kad zapjeva Amira. Točka.

Duševno stanje

Najčešće su u Amirinim izvedbama posrijedi stare pjesme koje vodimo pod tradicionalnima iako je vjerojatnije, pošto je sevdah “bosanska gradska pjesma” nastala pod “turskim i sefardskim utjecajima”, da su se s vremenom tek izgubila imena autora sevdalinki koje danas smatramo narodnim pjesmama. Tako je i “Damar” sačinjen i od bosanskih sevdalinki, ali i od srpskih i makedonskih pjesama sličnog duševnog stanja u kojem čovjek misli o svojoj boli i još je tužnijom pjesmom liječi. Slušatelj u tom stanju želi čuti da pjevač ili pjevačica, barem u pjesmi, pati isto ili više od njega, a mene Amira uvijek u to uvjeri. No, čini i nešto drugo. Ekstenziju sevdaha poduzima uz majstore-svirače i dugogodišnje suradnike poput pijanista Bojana Zulfikarpašića i gitarista Boška Jovića, Antu Gela, ujedno aranžera uvodne pjesme“Pjevat ćemo šta nam srce zna” te talentiranog Damira Imamovića.

Imaginarna nit

Od pjesama, koje i kako ih pjeva, čini univerzalnu patnju i globalno razumljivu glazbenu suštinu; svoje izvedbe smješta na tankoj i nevidljivoj, ali čujnoj niti koja spaja sevdah, blues, fado, mornu, jazz. Naslovna skladba, iz pera Marije Karaule Krznarić i nota Boška Jovića, kao i “Vjetar ružu poljuljkuje” nastala “po izvođenju Ede Ljubića, snimka Chicago 1942.”, nepobitni su dokazi te “tajne veze” između sevdaha i bluesa s imaginarnog ušća Miljacke i Mississippija, dok “More izgrejala sjajna mesečina” zvuči kao da je Srbiju remorker oteglio do New Orleansa.

Na toj imaginarnoj niti počivaju i distinkcije između Amire Medunjanin i Bože Vreće. Amira je pjevačica duše, sva satkana od emocija, a Božo pjevač sjajne tehnike i lijepog glasa, više estet nego emotivac. Nije to malo, ali nije u istom rangu. Drugo, Amira izgleda tradicionalnije od Bože, kad ih se usporedi na pozornici, ali proteže sevdah i do bluesa i jazza, dok je Božo - unatoč obožavanju hipstera i regionalnih TV faca koji s njime rade po sat vremena duge intervjue, jer hajp je to - za sada tradicionalniji, čak i kad pokušava biti moderan do mjere da izgleda poput žene s bradom koja pjeva sevdalinke.

Treće, Amira iza sebe niz godina ima sjajne glazbenike i perfektne aranžere koji sevdah lako pretvaraju i u srž Mediterana i u srce američkog juga, ako požele, dok Božo još nije našao svoj, pouzdan, stalan i jak prateći bend. U smislu ekstenzije sevdaha, a od svega što sam čuo, Boži bi stoga bilo najuputnije da se drži momaka iz “njemačkog” Royal Street Orchestra jer su ga u maestralnoj live izvedbi “Crne oči” odveli tamo gdje ne može sam. Svaka čast njegovim a capella verzijama sevdalinki, koje možda jesu najbliže onome kako su sevdah pjevale tužne djeve Sarajeva prije sto, dvjesto ili više godina, ali za sada on je princ, a ne kralj sevdaha čija je neprikosnovena kraljica jedna i jedina Amira Medunjanin. Kad čujem Božu, mozak mi poručuje da preda mnom stoji potencijalno velik pjevač, ali kad zapjeva Amira, “bosanska Billie Holiday”, čiji je “Damar” s naslovnom pjesmom poput posvete Jadranke Stojaković ponajbolji album u njenom opusu, duša i srce ne mogu stati jecati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. veljača 2024 17:02