Četiri godine nakon ponajboljeg debija 2015. godine, "Sometimes I Sit And Think, And Sometimes I Just Sit", 31-godišnja kantautorica Courtney Barnett iz Melbournea stigla je i u zagrebačku Tvornicu kulture kako bi nam dokazala da je u glazbi manje često više. Nakon debija sačinjenog od zapisa o ljudima koje promatra iz svog omiljenog bara, Courtney je prošle godine objavila drugi album "Tell Me How You Really Feel" s pjesmama koherentnije strukture i više introspekcije, a pretprošle i zajednički "Lotta Sea Lice" s Kurtom Vileom koji je prije nekoliko godina također nastupio u Tvornici, a uskoro će i na INmusicu. Da nisu srodni ne bi ni ostvarili solidan zajednički album koji se činio poput imaginarnih, odnosno nikada ostvarenih dueta J. Mascisa i Kim Gordon ili Neila Younga i Chrissie Hynde, ali i podsjetio na ostvarenu suradnju Isobel Campbell i Marka Lanegana koji će najesen vjerojatno ponovo stići u Zagreb pa i onu Nicka Cavea i P.J. Harvey koji su proteklih godina nastupili na INmusicu.
Ponekad ovdje ipak dočekamo susrete uživo s kvalitetnim, bitnim i relevantnim inozemnim izvođačima, a to vrijedi i za nastup Courtney Barnett u krcatoj Tvornici u kojoj je sve najbolje s njenih albuma, uz "Let It Go" na bisu s njenog zajedničkog ostvarenja s Kurtom Vileom, zasjalo dodatnom snagom.
Courtney Barnett u Tvornici kulture
Kao kantautorica koja koja se drži maksime pokojnog Lou Reeda - "jedan akord je u redu, dva su već na granici, a s tri si već u jazzu" - njezin minimalizam, uz elastičnu i čvrstu ritam sekciju, a i praskavo okidanje rifova s električnih gitara koje svira lijevom rukom - zbog čega je donekle, ali i i ne samo zbog toga, podsjetila i na Kurta Cobaina - pruža bitno više od mnogih kompliciranijih strukutura. Ne samo zbog takve jednostavnosti i naizgled nehajnog pristupa i gitari i pjevanju, njezine zanimljivo ispisane i čvrsto strukturirane pjesme u konačnici su pamtljivije od mnogih drugih u današnjoj rock glazbi koju Courtney gotovo perfektno revitalizira.
Za uši ljepljive "City Looks Pretty" i "Need A Little Time", bučne i žestoke "I'm Not Your Mother, I'm Not Your Bitch" i "Pedestrian At Best", psihodeličnim popom osjenčan garažni rock "Everybody Here Hates You" i countryjem podvučena "Depreston", novovalna "Elevator Operator", i instantni alter-rock klasik "Charity" sazdan prema načelima J. Mascisa i Thurstona Moorea samo su neke od skladbi kojima Courtney šije mnogo popularije kantautore i kantautorice pa i novije rock bendove koji kao da više ništa nemaju za reći ili ne znaju priopćiti kroz sveto trojstvo gitare, basa i bubnjeva.
U slučaju Courtney ta "igra" zvuči toliko lako da je nemoguće ne zavoljeti je dok u bijeloj majici, kratkih rukava, crnim hlačama poluvisokim čizmama i s fudbalerkom, odnosno i glasom i stilom nalikuje Patti Smith i Chrissie Hynde, povremeno i P.J. Harvey i Kim Gordon te curama iz Sleater-Kinney s kojima dijeli i seksualnu i feminističku orijentaciju. Bit će da u Australiji mladi ljudi i danas ipak znaju kako se stvara vraški dobar rock.
Pojednostavljeno, Courtney se inspiracije "napila" na pravim izvorima da bi postala svoja i prepoznatljiva. Čak i ako njezine pjesme i izvedbe zvuče kao da ponovo mlada Patti Smith izvodi pjesme nalik najboljima iz opusa Lou Reeda ili kao da je Chrissie Hynde usred novog vala odlučila reformirati elektrifikaciju Boba Dylana. Elem, to je pohvala i samo usporedba s kojom vas pokušavam zacimati da je počnete slušati, ako već niste. Doduše, vrijeme u kojem živimo ne ide joj na ruku jer rock, publika i mediji više ne stvaraju ikone poput spomenutih veličina, no Courtney je talentirana i jezičava cura koja dobro zna kako se piše, sklada i izvodi, odnosno kako treba zvučati i izgledati rock'n'roll kojeg iznova čini atraktivnom, seksepilnom, modernom i cool glazbom. Nadam se ne samo za zrelije i starije od nje nego i za ljude u dvadesetim godinama života.