Jedan po jedan odlaze s ovog svijeta velikani koje ni nakon smrti neće posve prekriti prah zaborava i pepeo povijesti. Otišli su tako i Lou Reed i David Bowie, ali Iggy Pop (72) još je među nama kao živi simbol (nekadašnje) animalnosti, opasnosti i beskompromisnosti rock’n’rolla. Često je bio sveden tek na dimenziju kuma punka, životinje puštene s lanca, autodestruktivca koji je samoranjavanjem pokušavao otkriti što se skriva iza fizičke boli koju si je nanosio i kojom je puštao duševnu bol iz svoga tijela, bijesa koji ga je gonio i agresije kojom je isijavao. No, promatrati Iggyja samo iz tog i takvog rakursa zapravo je nepravedno prema njemu i njegovoj ostavštini. The Stooges su bili mnogo više od benda koji je samo navijestio punk. Njihovo divljaštvo s jedne i njihov minimalizam s druge strane bili su i do danas ostali svjetionik avangarde u rocku, a isto se može konstatirati i za elektronizirani post-punk album “The Idiot” (1977) koji je Iggy, uz Bowieja kao producenta, snimio u Berlinu u ljeto 1976. godine, kad se punk kao pokret tek počeo valjati ulicama Londona i New Yorka. Godine 1977. Iggy objavljuje i fascinantni classic-rock album “Lust For Life”, snimljen također u Berlinu i opet s Bowiejem kao jednim od producenata, posve drugačiji od “The Idiota”, a 1979. godine i klasik novog vala “New Values”.
U 80-ima su mu albumi oscilirali od solidnog “Soldiera” (1980) do hitoidnog “Brick By Brick” (1990), konfuzni izleti u hard rock mu nisu trebali ni u 90-ima ni u prvoj dekadi 21. stoljeća, ali kroz podužu nisku solo albuma Iggy je plijenio pažnju i vokalnom nježnošću da bi se na novijim albumima “Preliminaires” (2009) i “Apres” (2012) okušao i u šansonama.
Prethodni solo album “Post Pop Depression” (2016) u produkciji Josha Hommea i QOTSA-e jedan je od tri-četiri najimpresivnija u njegovoj solističkoj karijeri, a to vrijedi i za najnoviji “Free”. Na potonjem Iggy, iscrpljen turnejom nakon opakog rock albuma “Post Pop Depression”, traži slobodu izražavanja i teritorij kojim još nije kročio. U tom smislu, pogotovo zbog skladbi duboko uronjenih u avant-jazz, “Free” korespondira i s finalnim Bowiejevim “Blackstarom” (2016), objavljenim samo dva dana prije njegove smrti, a to je najzamjetnije na drugoj polovini albuma, sačinjenoj od Iggyjevih sugestivnih i povremeno turobnih pa i mračnih recitala uz džezirane podloge u kojima priča kako je igrati “igru u konačnoj fazi” života. Prva polovina, pak, sačinjena je od motoričnih, Krautrock skladbi nalik reviziji onoga što je činio na “The Idiotu” i rokerskog coola nalik pojedinim skladbama s “Post Pop Depressiona”.
Tako različite pjesme ne bi funkcionirale kao cjelina da nije sjajno implementirane i jasno istaknute trube kao provodnog instrumenta te još i danas snažnog i moćnog, ali i toplog i croonerskog Iggyjevog vokala koji lako pomiruje takve razlike, seksualnost i smrtnost, požudu i očaj, nadu i beznađe, razum i bezumlje, neurotičnost i smirenost, eros i tanatos između kojih visi razapet kao na križu. Kad tome pribrojite suradnju s Underworldom na mahnitom electro-punk EP-u “Teatime Dub Encounters” (2018) shvatit ćete da se Iggy u posljednjih šest-sedam godina pozabavio stilovima u koje se mnogi ne bi usudili zaći ni tijekom višedesetljetne karijere. I pri tome ostao svoj i neponovljiv, revolucionaran i besmrtan, a što vrijedi i za njegove pokojne prijatelje, Bowieja i Reeda.