Jednog ću dana naći prave riječi i one će biti jednostavne, nažvrljao je svojevremeno Jack Kerouac, beatnik, pisac, apostat, ikona pop-kulture. Čovjek do 6. godine nije umio beknuti ni predikat engleskog jezika da bi se, mnogo godina kasnije, u podrugljivom odmotavanju sudbine, našao zaprepašten glomaznošću jezika koji mu i ne treba. Kakva perverzija.
Provesti život u biflanju fraza, kako bi se efektnije i efikasnije izrazila misao, da bi se na kraju, zagađeni količinom izraza, vratili na nivo feudalne pismenosti. Lol. "Jednog ću dana naći prave riječi i one će biti jednostavne", ironično komentira Dunja Ercegović dok razgovaramo o njezinu novom glazbenom projektu, friško istjeranom iz studija prije desetak dana.
Ercegović je splitska kantautorica, do kraja prošlog mjeseca široj javnosti poznata kao Lovely Quinces, kojoj je za rukom pošla doista nevjerojatna stvar: da u ovoj menzi muzičkog neukusa koja se, iz dana u dan, euforično hrani novim otpadom nepostojećeg talenta, bude prepoznata kao nešto jestivo.
Već nakon prvog objavljenog EP-a sa samo pet pjesama, punila je Tvornicu kulture, nastupala na kultnom američkom SXSW festivalu, ušla je u finale prestižne glazbene nagrade Impala, uslijedili su i europski nastupi s Giant Sandom, Morcheebom, Thurstonom Mooreom, Kurtom Vileom itd. Pet pjesama, ukupno 20-ak minuta, dijelilo ju je od zajamčene anonimnosti svoje sobe i sveprisutnosti u tuđima. No, Lovely Quinces, kaže Dunja, više ne postoji. Barem kako sada stvari stoje. Nije joj začepljena labrnja, živa je i zdrava, no njezina "majka" naprosto ima novo dijete, k tome lošu kćer.
Nova mogućnost
"Bad Daughter je moj novi početak", objašnjava. "Htjela sam ispočetka osjetiti ono što sam imala kad sam počinjala s Lovely Quinces. Nitko ovo od mene nije očekivao, ovakav žanr, to je moja nova mogućnost. Prvi put izbacujem nešto što je u cijelosti izvan moje zone komfora. Zbog toga se osjećam optimistično, ljepše i neiskvareno. No, kad izgovaram ovo naglas, teško mi je ne primijetiti i svojevrsna oklijevanja - jer, s druge strane, Lovely Quinces mi nitko neće vratiti.
Pa ni ja sama. Ta je osoba izašla iz intime i privatnosti moje sobe. Meni osobno ovo je prilika da eksperimentiram sa žanrom u kojem nisam doma i da, konačno, upoznam ljude s jednim drugim polom svog karaktera. To jest dio mene, ali i nije. Bad Daughter obitava u nekom eksterijeru izvan mojeg tijela, jednako kao i Lovely Quinces."
Kaže da je opsesija najgori dio posla kojim se bavi. Opsesija koliko je ljudi "ukapiralo" naum, opsesija koliko ono ljudi pogađa, konačno - opsesija time hoće li novi projekt pronaći svoje prirodno mjesto među ljudima.
"Ja već sada mogu predosjetiti neke kritike. Primjerice, možda će reći da se vokalno nisam dovoljno razmahala. No, to nije poanta ovog alter ega. Njegov smisao nije da progovara o vokalnim kapacitetima i dosezima. Bad Daughter je predstava. Moj je vokal na tom albumu suveren i kontroliran, bez vike i dreke, i to na neki način promatram i kao suštinski nadmoćniju poziciju. Lovely Quinces vokal nosi na rukavu, Bad Daughter za tim nema potrebe.
Uostalom, prepričavanje nesreća često nosi dijaboličniji prizvuk kad se ono radi mirno i staloženo. Primjerice, 'Favourite Game' (novi singl kao Bad Daughter, op.a.) i 'Wrong House' Lovely Quinces su iste pjesme. I jedna i druga pričaju o prevari, no na potpuno drukčiji način, iz drukčije perspektive, konačno, drukčijim tonom."
Zašto o prevari? Je li riječ o sujeti? O izdaji? O dosadi? Ima ona anegdota kad Hugh Grant prevari Elizabeth Hurley, seks simbol 90-ih. Novinari ga, boležljivo nevini i neiskusni, pitaju zašto je to učinio. Grant odgovara: "Kad svaki dan uživaš u bifteku, ponekad se zaželiš i obične kobasice".
"Prevara je, u ovom smislu, konačno otimanje ega. Nije to tek čin izdaje povjerenja. Primjerice, senzibilitet pjesme 'Wrong House' je grčevit, iz perspektive prevarene osobe. 'Favourite Game', s druge strane, pjesma je pisana iz perspektive osobe koja jest ljubavnica. Njoj ta uloga nije čudna, nije joj strana, ona nije pod kontrolom drugoga, dapače, nema što izgubiti. Prema tome, kontrola čitavog događaja trži se na njezinoj strani terena. Zar to nije i trenutak slobode? Ljubavnica, konačno, ne mora baš nikoga impresionirati, nikome ne polaže odgovornost. Konačno, on je taj koji nosi teret duplog života."
U ovaj projekt ponovno ulazi na engleskom jeziku, pritom, čini se, odbacujući hendikep toga da je materinski idiomi vječito tjeraju na pozornice u balkanskim klisurama.
"Svatko tko se bavi glazbom i umjetnošću ganja taj trenutak kolektivnog priznanja. To je, među ostalim stvarima, ono što te hrani. Naravno, godilo bi mi da dođem do razine prihvaćenosti koja je ovdje običajno rezervirana za estradu. Ali zašto, primjerice, u najluđim snovima ne bih poželjela Grammy? Zašto?
Ne mislim da ga nužno zaslužujem, ali želim doći u njegovu blizinu. Želim mu prismrditi. Moja glazba na jednom indie radiju u L.A.-u ili na SXSW festivalu u SAD-u; to su ti neki trenuci kad sam se najviše osjećala živom. Imala sam osjećaj da sam makar kroz stakleno okno doprla do nekog svijeta do kojeg je, kad pogledaš statistiku, vrlo teško doći..."
Uživljeno priča o tome kako joj stvaranje teško pada. Nije neophodno da čovjek bude potpuni mazohist u procesu, ali pomaže. Pjesme ponekad pušta poput pršuta; prvo 'odleže' nekoliko mjeseci, na vjetrometini osobnih kritika, a zatim im se vraća, po potrebi i nagovoru.
"Da se razumijemo, ja nisam stihoklepac. Meni pisanje pjesama ne ide fluentno. No, uvijek pokušavam ići organskim putem, tekstove ne pišem unaprijed. Mrzim tekstove napisane unaprijed i uvijek ih pišem na licu mjesta, rukom, na papiru. Proces se najčešće vrti oko konkretne rečenice koja mi padne napamet, a koja očito mom životu predstavlja određeni problem. Ako u jednom trenutku ne pomislim da ta pjesma ili stih nije veći od života - to ne može van.
I danas kad izbacim pjesmu, najradije bi se zatvorila u sobu i plakala od nervoze: kako sam izgovorila tu riječ, zašto ovaj glagol zvuči tako banalno? Konačno, mislim da se ovo društvo u dobroj mjeri preozbiljno shvaća, da se događa svojevrsni teror nebanalnosti! Pa zaboga, kad Beatlesi pjevaju 'I wanna hold your hand..', to je tako banalna rečenica, a nosi veliku težinu!'
Naravno, značenja poprimaju vrijednosti ovisno o kontekstu, kaže mi. Čovjek ne može doći u biblioteku i pitati knjigu - mora specificirati koju. Njoj je, osobno, važna intencija, tekst, konačno, može biti bilo kakav. Rijetko kada ih čita i nisu joj "o glavu" da zavoli pjesmu. Fiona Apple je jedna od rijetkih glazbenica kojima se potrudi pročitati tekstove, jednostavno jer su, kaže, nadrealno dobri, "mogu stajati kao zasebne poeme i ne treba ih pratiti nikakva muzika". No, ima privatne poetske trenutke na koje je upadljivo ponosna.
"I shared my teeth with dogs (dijelila sam svoje zube sa psima), Taj je stih zapravo bio moj maleni, osobni hommage Miloradu Paviću, Borisu Vianu i nadrealistima. (pjesma 'M' kao Lovely Quinces, op. a.) Kad ga izvodim uživo, volim ga naglasiti. S druge strane, očekivati da će publika prepoznati kvalitetu mojih stihova je nevjerojatna taština. No, da u nekoj mjeri nisam tašta, zasigurno ne bih stajala na pozornici. Izgovorim te stihove i kao da čekam da netko kaže: 'Ah!' No, onda opet; nemam nikakvih problema ako se moji stihovi interpretiraju pogrešno i ako ih netko čuje drukčije.
Ako ti, primjerice, čuješ 'fog', a ne 'dog', volim misliti da postoji razlog zašto si čuo prvo, a ne drugo. Postoji neki razlog koji opravdava način na koji interpretiraš pjesmu. Nemam nikakav problem s tim da netko čuje i shvati pjesmu na način na koji želi, to ionako više nije moje. U suprotnom, sve bih pjesme mogla bilježiti kao dnevničke zapise, neokrznute tuđim interpretacijama."
Sudar s realnošću
A kako je interpretira kritika? Ako ista egzistira, bilo kako osim nomenklaturno u ovoj baštici od zemlje. Koliko je potpisniku redova poznato, groznih kritika nikada nije bilo, no onda opet "Zar one uopće postoje..?" Domaća (čitaj zagrebačka) kulturna i umjetnička scena toliko je raznolika da što god da se događa, pojave se isti cipelići.
Nije, naravno, riječ o tome da nema kritičara - da se čovjek baci kamenom, ako je sreće, raskrvari ih petero. Ovdje je ipak riječ o tome da je sve što se ponudi javnosti a priori top, genijalno i za pohvalu. Kao da se, u najmanju ruku, radi o specijalnoj školi gdje i samostalno obavljanje nužde zaslužuje aplauz. Možda je upravo o tome i riječ.
"Nedostatak ozbiljne umjetničke kritike u Hrvatskoj je, nema druge riječi, nezdrav. Osobno podliježem sentimentu gdje sam, primjerice, svjesna da je pojedina stvar loša, no, ponekad, vidim pomake u produkciji pa si tu činjenicu podcrtam kao 'silver lining'. No, ljudi, smatram, trebaju čuti ono što će im, uvjetno rečeno, smrviti dušu, da bi ih zauzvrat preplavio inat od kojeg, u konačnici, može nastati i nešto dobro. Ne, nisam nikada dobila grozne kritike, no smatram da bih progutala groznu kritiku.
Najgore su kritike koje se suštinski svode na 'ah, u redu je, dobro je..'., koje te podcrtaju i svedu na mediokritet. Najsimpatičnije od svega jest što je svaki razgovor glazbenika s producentom otprilike isti: 'Ovo će, sestro, brate, kidati! Ovo je nešto najbolje što je ikada napravljeno na ovim prostorima. Ubit ćemo scenu ovim!' Svi imamo taj razgovor, svi imamo taj 'pep talk'. Nakon toga se obično dogodi sudar s realnošću, nitko to, doduše, ne percipira nužno kao koliziju, ali je potrebno adaptirati prvotne snove.."
Prvi izbor
Ona ih je, kaže, adaptirala. Muzika nije njezin prvi izbor. Prvo je htjela biti glumica, "theater kid". Muzika je bila lijepa i bitna stvar, "ali ne i ona zbog koje bi jednog dana mogla živjeti". Nažalost, namjera da se upiše na Akademiju dramskih umjetnosti ostala je nerealizirana.
Stoga je otišla u Zadar koji, za razliku od Splita, kako objašnjava, "nije ciničan grad", a uz to je tamošnje Narodno kazalište imalo blagonakloniji pristup prema amaterskim glumcima. Što je jedino što može ugroziti glumu u hijerarhiji vrijednosti? Jazz, "posljednje utočište netalentiranih", kako slavno kaže Tony Wilson.
"Jazz je rakija među glazbenim žanrovima! U mojem je svijetu jazz kao igrica, melodijski razvoji su fascinantni, interaktivni. Otac je pomorac koji je s 'navigavanja' uvijek donosio hrpetinu mixtapeova i jazz standarda, a ja sam ih mogla slušati satima, pustila bih neku numeru, pjevala i zamišljala da je publika ispred mene. Primjerice, u glazbenoj školi htjela sam svirati saksofon, najbolji instrument na svijetu, ali su mi rekli:
Što ne bi radije klarinet?! Zašto baš hoćeš saksofon? Gurali su mi u ruke klarinet, kao da je saksofon osmišljeni muški instrument! I danas bih najradije pjevala jazz, u zadimljenim barovima, sa svilenim rukavicama do lakata. Kad pjevam jazz, kao da sam doma. Da li bih ikad snimila jazz album? Nikad. Preintiman mi je, preduboko držim do tog žanra da bi se s njime poigravala i kockala."
Upadljiva je i ovdje njezina veza s Vianom. "Postoje samo dvije stvari; ljubav, sve vrste ljubavi te glazba New Orleansa i Dukea Ellingtona. Sve bi drugo trebalo nestati, jer sve drugo je ružno", tvrdi najslavniji od francuskih polimata. A "kockanje' s Bad Daughter"?
"Jednostavno mrzim živjeti na staroj slavi, budem uzbuđena zbog uspjeha ravno jedan dan, sutra me ne drži. Lovely Quinces već je napravila toliko stvari u karijeri, kad se jednostavno naniže životopis. No, tada sam imala i sada ga imam - kako dalje, trenutak. Kao da mi se ništa od toga nije dogodilo. Ne mogu sebi dopustiti da me 'rajca' činjenica da u zalihi ostaje nešto za pričanje unucima.
Naravno, bojim se razočaranja da se nešto što dajem, neće dovoljno svidjeti ljudima. Kao da opet stojim ispred te nesretne liste na Akademiji i promatram odbijenicu. No, eksperimentiranje je, mislim, jedini način da se uopće održiš na nekom intelektualnom i kreativnom grebenu. Što je, uostalom, alternativa? Priča koja se vrti u krug, Ouroboros, zmija koja sama sebi grize rep."