Otišao je naš Marko. Bez sumnje, jedan od najvećih muzičkih talenata na ovim prostorima posljednjih 25 godina.
Način na koji je svirao saksofon bio je jedinstven. Strast. Emocija. Snaga. Energija. Blues. I Feeling. S kojim se naprosto rodiš.
Bez fige u džepu
Miljama daleko od svih tih modnih trendova, folirantskih izričaja, akademskih moljaca, prikrivenih cajki, pseudo rokera, muzičara s figom u džepu. Marko je nije imao. Nikada. Zanimala ga je samo jedna stvar: istinska muzika. I već po tome je bio, već za života, i kao vrlo mlad, poseban, veliki. Jedan od najvećih. Kada sam svojedobno pitao Boška Petrovića, tko je nasljednik njegova trona po muzičkom daru, po feelingu, rekao je: “Samo je jedan. Križan.”
Marko je živio punim plućima. Svaki dan kao da je posljednji. A tako je i svirao. I kad su ga zvali najveći: Boško , Matija, Josipa, Prljavci, Bare, Masimo... I kada je svirao gažu, u tri sata iza ponoći, pred polupraznim zadimljenim klubom u predgrađu. I kada je, na svojem posljednjem nastupu, na art performanceu grupe GORGONA NOVA, genijalnom Josipu Vaništi u čast, ušetao na stage i svirao a prima vista. I kada... Iz njegova prastarog, trošnog saksofona, koji mu je pokonila udovica - još jedne domaće legende - Miroslava Sedaka Benčića - izlazi su fascinantni, nenadmašni, nebeski tonovi koji su pogađali ravno u srce. Osobno mislim da se pri kraju života, kvalitetom muziciranja, uvelike približio svojim uzorima: Davidu Sanbornu i Michaelu Breckeru.
Do posljednjeg daha
Marko se uvijek u muzici do kraja davao. Do posljednjeg daha. I zato sam siguran da već sada gore svira jazz i blues session s Coltraneom, Milesom, Boškom i Breckerom. Tnx Marko! Uh, stari, duplo pivo i votku, please.
(Posljednji ispraćaj Marka Križana bit će u ponedjeljak, 17. ožujka 2014. u 13.35. sati na Krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj).