Pijanist Matej Meštrović i udaraljkaški sastav Sudar Percussion nedavno su održali koncert u zagrebačkom Vip klubu na kojem su promovirali sjajan album ”Eat Suite” i videospot za skladbu “Barbecue”. Klasična glazba i videospotovi nisu više neobična kombinacija, pogotovo ne u hibridima klasične i pop-glazbe, ali ono što rade Meštrović i Sudar Percussion mnogo je uzbudljivije i kvalitetnije od uobičajenog crossovera, a u planovima za bližu budućnost je i obrada Vivaldijeva “Četiri godišnja doba” za Meštrovićev klavir i udaraljke Sudar Percussiona. Meštrovića sam upoznao prigodom intervjua, no stekao sam dojam da se već godinama znamo, iako dolazimo iz dva različita svijeta. Matej iz klasične, a ja iz rock glazbe.
Bili ste wunderkind?
- Neki kažu da jesam, ali ne volim to za sebe govoriti. No, moja mama je pijanistica i profesorica klavira pa sam još u njezinom trbuhu slušao kako svira Mozarta. Vjerujem da je to ostavilo utjecaja na mene, a i mama je od jutra do mraka vježbala sviranje pa sam se u četvrtoj godini počeo igrati s klavirom. Tada su me upisali u muzičku školu pa sam već kao dijete nastupao i osvajao nagrade po natječajima diljem bivše Jugoslavije.
Kad ste skladali prvu skladbu?
- Sa šest godina. Imam snimku svoje prve improvizacije, snimljenu na jednom malom talijanskom magnetofonu jer mi je tata bio radijski redatelj. Mama je u mikrofon navela datum snimke iz 1975. godine, pitala me što ću svirati, a ja sam rekao ‘Šum u moru’. Djeca te dobi, ako krenu improvizirati neku svoju temu, sviraju minutu-dvije, no moja je improvizacija bez prekida trajala 23 minute.
Kako to da ‘Šum u moru’ niste pridodali ‘Zvucima Velebita’, objavljenim prije desetak godina uz National Geographic?
- Ideje mi brzo padaju na pamet i te prve ideje su najbolje jer u glazbi razvijaš instinkt. Taj instinkt me nagnao da se pozabavim Velebitom i suradnjom sa Stipom Božićem pa sam s njegove kamere uzeo šumove, ali ne kao ambijentalnu podlogu nego kao ravnopravni dio orkestracije zasebnog djela.
Priroda vas inspirira?
- Definitivno. S obitelji živim u kući u selu Molvice pokraj Samobora, relativno daleko od susjeda. Moj studio gleda na voćnjak. Kad se čovjek tako intenzivno bavi glazbom poput mene, mora imati sve vrijeme svijeta i određenu vrstu mira. Puno je lakše glazbom se baviti ako si okružen prirodom, gledati srne u magli ili osluškivati ježa u voćnjaku, takve scene me inspiriraju. U gradu je to nemoguće. Grad sputava bukom, susjedima i raznim drugim zvucima.
Što ste slušali tijekom 80-ih, kad je dio naše generacije, rođene u drugoj polovici 60-ih, bio na novom valu?
- Kao svako dijete koje se intenzivno bavilo klasikom, moj glazbeni put bio je posve drugačiji. Ja sam isključivo inficiran klasičnom glazbom, obožavao sam i obožavam Liszta, Čajkovskog, Brahmsa, Mahlera i veliki romantičarski zvuk. To sam slušao svakodnevno, pa i na walkmanu, pogotovo Mozarta. Nisam igrao nogomet, ni izlazio s dečkima van, nego svakodnevno svirao. Sredinom 80-ih počeo sam se susretati s jazzom, prvenstveno kroz radove pijanista Oscara Petersona, ali kao dijete iz muzičke škole strašno sam bio vezan uz romantiku i tonalnost i nikada se nisam posve prepustio jazzu. I danas volim tonalnu glazbu koja ima jaku melodiju, a jazz je i nešto drugo, često ne baš tonalan i melodičan. Sa šesnaest godina sam dobio jedan dvostruki album grupe Queen i to je bila prva i jedina ploča rock glazbe koju sam slušao u to doba. Kasnije sam počeo slušati Mikea Oldfielda, Jean-Michela Jarrea, Pink Floyd i to je otprilike bilo to.
Za album ‘Eat Suite’ naveo sam ‘With Pain I Was Born’ Boška Petrovića i njegovo poigravanje makedonskim ritmovima kao mogući utjecaj. Jesam li bio na dobrom tragu?
- U devetnaestoj sam se odselio od roditelja, potom otišao u B. P. Club, predstavio se Bošku Petroviću i pitao ga mogu li svirati, negdje 1989. Tako sam uz njegov amen godinu dana svirao u B. P. Clubu za sitnu lovu, ali to je bio početak profesionalnog angažmana. S Boškom sam se sprijateljio i jako ga volio, a i on mene. Puno smo se družili i pričali o glazbi No, što se tiče makedonskih ritmova i nepravilnih mjera, počeo sam ih istraživati jer sam kroz improvizacije shvatio da to što sam ljevak ima mana, ali i prednosti. Naime, za klavir je melodija u desnoj ruci, a ritam u lijevoj pri čemu jako puno koristim palac lijeve ruke, što pijanisti rijetko čine. To je dovelo do neparnih ritmova čija suma u konačnici, kad se tema završi, ipak daju parni zbroj. To nema veze s makedonskom glazbom. Meni je to došlo kroz taj moj palac i lijevu ruku.
U čemu je poveznica glazbe i hrane? Volite li jesti?
- Ne baš.
Naziv ‘Eat Suite’, naslovi kompozicija poput ‘Barbecue’ i snimanje albuma u dvorcu u Sv. Križu Začretje naveli su na pomisao da ste hedonist i gurman?
- Ja jesam hedonist, ali ponajprije u glazbi, a želio sam spojiti dvije teško spojive stvari - kvalitetu glazbenog materijala koji je jako zahtjevan za sviranje i koji mogu izvesti samo izvrsni muzičari poput momaka iz Sudar Percussiona, ali i klasičnu glazbu izbaciti iz hermetike, odnosno prostora rezerviranog za samo jednu skupinu ljudi. I tu su svoj put do glazbe i slušatelja našli dekadencija, hedonizam pa i humor, a skladajući prvu kompoziciju za ‘Eat Suite’ sjetio sam se Boška i drugih udaraljkaša koji svoje palice zovu ‘beštek’. Iz toga sam došao do naziva skladbe, ‘Barbecue’, a to je vodilo k suiti za glazbene gurmane.
Znači, niste pijanist klasične glazbe u tipičnom smislu tog pojma?
- Sviranjem uobičajenih djela klasične glazbe prestao sam se baviti s dvadeset godina, a i do tada sam na bisu izvodio svoje kompozicije i improvizacije. Sa šesnaest godina sam izveo vlastitu toccatu kao najmlađi kompozitor ikada na Danima hrvatske glazbe.
Je li ‘Eat Suite’ klasična glazba za rock publiku i što općenito mislite o crossoveru klasike i popa?
- ‘Eat Suite’ je u HDS-u uvršten u klasičnu glazbu i ona ima samo jedan ili dva bubnjarska sola koji nisu raspisani unaprijed, i to je vrlo čvrsta kompzicija temeljena na klasičnoj glazbi. Nekidan sam pričao s jednim Amerikancem na temu crossovera koji se često svodi na kičasto podlahanje neke ritam-mašine ili pop-ritma ispod uglavnom dobro poznate teme iz klasične glazbe. To me ne zanima i ne uzbuđuje, naprotiv, takav crossover doista ne volim. Međutim, crossover je i ‘Barcelona’ Queenovaca i to je prava stvar. Dakle, ‘ Suite’ je crossover u kojem povezujemo razne glazbene žanrove od klasike preko rocka i popa do jazza i world musica, nadam se na kompleksan način, a ipak zanimljiv široj publici. Ovo ljeto su nam skandirali i plesali na ‘Eat Suite’ kad smo je izvodili na ljetnim festivalima.
A je li onda ‘Eat Suite’ klasična glazba za 21. stoljeće i vaš bijeg od ustaljenog repertoara klasike?
- Teško mi je odgovoriti na to pitanje, ali dečki iz Sudar Percussiona vole reći kako je stigao novi glazbeni pravac. Oni ga zovu - matejizam. Pa, neka ostane na tome.