“Nisam počeo pisati glazbu za filmove zato što nisam mogao dovoljno zaraditi svirajući jazz, pa odustao bih od jazza odmah da sam zarađivao novac negdje drugdje. Istina je sljedeća. Kad sam bio još mlad, obećao sam si da ću svirati svu glazbu za koju ću dobiti priliku. Jazz je bio samo jedna od tih prilika.”
Doista, ime Michela Legranda toliko je u cijelom svijetu vezano uz popularnu glazbu i glazbu za film da su njegove veze s jazzom rijetko kada u prvom planu. Njegova karijera bila je vrtoglava, no počela jest s jazzom. Rođen je u solidnoj francuskoj obitelji, 1932., otac Ramond mu se također bavio glazbom kao kompozitor i dirigent (veliki tatin hit bila je pjesma “Slatka Irma” koja se kasnije pojavila u filmu Billyja Wildera), no Michel je prvo diplomirao na pariškom konzervatoriju klavir i kompoziciju, gdje je aranžiranje učio kod Nadije Boulanger, pedagoginje koja je podigla između ostalih i Aarona Coplanda, Philipa Glassa, Astora Piazzolu i Quincy Jonesa.
Presudni album
Već četiri godine nakon diplome, 1954. snima album pjesama “I Love Paris”, koji se fantastično prodavao po cijelom svijetu. Legrand je album zamislio kao suitu koja počinje crkvenim zvonima, da bi nakon toga pomno odabranom glazbom proveo slušatelja po Parizu. Legrand je za tu priliku oformio veliki orkestar, ali se u blagim jazzy aranžmanima oslanjao na gudače i harmoniku. Legrandu je tada bilo svega 22 godine. Nanizao je brzo sedam, osam albuma i pet, šest filmova, za koje je napisao glazbu, a sve to prije 1958. kada odlazi u New York, grotlo jazza. U to se vrijeme on jedva etablirao kao kompozitor i aranžer, no njegov je apetit bio pogolem. Htio je okupiti najveća imena američkog jazza, da odsviraju njegove, nekonvencionalne interpretacije pjesama za koje je mislio da su važne za povijest glazbe u Americi. Napisao je aranžmane za tri tjedna i skupio ekipu snova. Na jednom projektu našli su se, između, pravi teškaši, Miles Davis, Dizzy Gillespie, John Coltrane, Ben Webster, Bill Evans, Hank Jones, kao i tada manje poznati Donald Byrd, Art Farmer i Phil Woods. Kako ih je uspio nagovoriti ne zna se, neki nagađaju da je, s obzirom na to da je u Francuskoj fenemonalno zarađivao, njujorške glazbenike naprosto mogao pristojno platiti.
Kako god, on je oformio tri “dream teama” koji su svaki za sebe snimali u različite dane. I nakon samo tri dana Legrand je imao jedan od najvećih allstar sessiona u povijesti jazza, a album “Legrand Jazz” ušao je ravno, na velika vrata, u antologije najbiranijeg jazza. Naime, čini se da je svojim aranžerskim genijem uspio izbalansirati odnos pozadinskog ugođaja i isturenih dionica na način da su solisti, kako kritika voli reći, na ovom albumu zabilježili neke od svojih najboljih izvedbi uopće, kao recimo Miles Davis na “Djangu” ili Ben Webster na “Blue and Sentimental”. Ni traga tamo nije bilo sentimentalnosti koju su mu predbacivali i u najvećim hitovima koje će kasnije napisati za filmove.
Rota i Morricone
Album “Legrand Jazz” ušao je u antologije najbiranijeg jazza. Šezdesetih godina bilo je i drugih kompozitora koji su skladali za filmove, kao Nino Rota (za Fellinija) i Ennio Morricone (za Leonea), ili Bernard Hermann (za Hitchcocka), no Legrand je za filmove pisao pjesme koje se nisu skidale s radijskih postaja i kad bi filmovi otišli iz kina. Čuvene “Šerburske kišobrane”, film Jacquesa Demyja, s mladom Catherine Daneuve, ludi eksperiment iz 1964. u kojemu se pjevalo od početka do kraja, čak i među automehaničarima, Legrand je posve pokrio glazbom, ali i proizveo jedan od svojih najtrajnijih evergreena. A film je ispao i veliki hit i još ga je slavila kritika.
Radio je tih godina i za Agnes Vardu, “Cleo od 5 do 7” i za Godarda, “Žena je žena”, filmovi su se nizali iz godine u godinu, do brojke preko dvjesto! Malo je kojem kompozitoru uspjelo da pjesmom spasi filmove.
Kad je Norman Jewison 1968. odlučio snimiti film s dvije tada top zvijezde, Steve McQueenom i Faye Dunaway, “Aferu Thomasa Crowna”, ispalo je da u konačnici u toj osrednjoj krimi melodrami lišenoj zapleta i nije bilo čega drugog osim dvoje sjajnih glumaca koji gotovo pa i nisu imali teksta. Međutim, Legrandov savršeni soundtrack, od početka do kraja filma, pun dramatike, ali i humora, a da ne govorimo o naslovnoj pjesmi, filmu je donio presudnu, dodatnu vrijednost. Nevjerojatno kad ga danas gledamo, ali je i taj film bio veliki hit. Kao i melodrama sa dječakom zaljubljenim u stariju djevojku čiji je zaručnik negdje na Pacifiku, u “Ljetu 42”, Roberta Mulligana, gdje se pojavljuje možda najzašećerenija, ali opet nezaboravna Legrandova pjesma.
Tijekom te nevjerojatno karijere, dogodili su mu se i veliki art projekti, kao filmovi Josepha Loseya, “Posrednik” i ”Lutkina kuća”, “Pret-a-porter” Altmana ili “Atlantic city” Louisa Mallea, jedan James Bond “Nikad ne reci nikad više”, zadnji film Orsona Wellesa, “F for Fake”, bizarna melodrama “Breezy” Clinta Eastwooda itd, itd. Dvanaest je puta nominiran za Oscara, a osvojio tri.
Autsajder u jazzu
Skladao je za po tri, četiri filma godišnje, a paralelno s tim snimio je i stotinjak albuma s najvećima, od Raya Charlesa, Neila Diamonda, Elle Fitzgerald, Jessy Norman, Barbre Streisand i Franka Sinatre, pa do naše Tereze Kesovije. Iako je cijelo vrijeme u jazzu bio možda tretiran kao autsajder, uspio je u jazz unijeti ono što je malo kome uspjelo, a to je da sugestivnost aranžmana i unutrašnjeg glazbenog osjećaja može ponekad biti jednako važna i snažna, kao i sama tema, pa i improvizacija.
Na koncertu u Zagrebu Legrand promovira svoj posljednji album, duet “Entre elle et lui” iz 2013. koji je snimio sa sjajnom francuskom pjevačicom, plesačicom i glumicom Natalie Dessay. Radi se o mješavini standarda, evergina, kao i njegovih vlastitih skladbi. Dobitna kombinacija. Za Valentinovo? Svakako!