U povodu 60. rođendana Shanea MacGowana, naš glazbeni kritičar prisjeća se kako je irskom pjesničkom bardu dva dana bio "domaćin" u prosincu 1998. Tekst je svojedobno bio objavljen u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista, a na portalu jutarnji.hr ga "reprintamo" za sve one koji ga nisu tada pročitali na "papiru".
Vjerovali ili ne, Shane MacGowan, velik irski (rock) pjesnik, lider The Poguesa, prvog benda koji je "oženio" folk i punk, ali i veliki pijanac, 15. siječnja proslavio je 60. rođendan. Rođendan mu "pada" na Božić, 25. prosinca, pa je logično da se "rođendanska proslava" pomakla na siječanj, a tom prigodom Shaneu su se iza i na pozornici dablinške National Concert Hall (ulaznice su "planule" za svega 30 minuta) pridružili Bono, Nick Cave, Johnny Depp, Sinead O'Connor, Nick Cave, Carl Barat, Bobby Gillespie, Clem Burke, Glen Matlock, Irvin Welsh, Cerys Matthews, irski predjednik Michael D. Higgins koji mu je dodijelio nagradu za životno djelo i drugi.
Iznimno sam sretan što je Shane doživio šezdesetu pa nakon koncerta s Popesima, 1998. godine u Domu sportova, nastupio i s Poguesima 2011. godine na Šalati, tim više jer sam u prosincu 1998. bio zabrinut hoće li živ dočekati večer svog, tada prvog koncerta u Zagrebu, a kamoli ovaj rođendan.
Malo prije tog dolaska na “Fiju Briju” nazvali su me Tomica Petrović i Pajo Podolski da me upitaju bih li htio “bedinati” Shanea tijekom dvodnevnog boravka u Zagrebu jer će oni kao organizatori festivala imati previše posla da bi stigli družiti se i biti na usluzi umjetniku. Ionako bi to bilo za vikend, a “nešto ćemo ti i platiti”, nadovezali su i prije negoli sam stigao reći “da”. Ono "platiti" ionako je otišlo na cugu koju sam kupovao Shaneu i sebi.
Hladna subota, 19. prosinca 1998. Tomica Petrović i ja, negdje u predvečernjim satima, zaputili se na Pleso pokupiti Shanea i Popese, smjestiti ih u “Palace”, a onda ih vodim na večeru na Svetice. Piece of cake, radio sam takve stvari masu puta, uključivši i “opasne” bendove poput White Zombie koji su, zahvalni za lignje na žaru s kojima sam ih počastio u “Blatu”, kleknuli pred “Kavkazom” i klanjali mi se do poda. Proveo sam cijelu noć s Joeyem Ramoneom u jednom talijanskom hotelu, ležao na stejdžu u Grazu s Mudhoney, zamalo se potukao u bekstejdžu “Kulušića” s Henryjem Rollinsom, Iggy mi je na “Šalati” priznao da ga je Bowie pokrao, odradio gotovo dvije godine menadžeriranja Majki. A, mogao sam i popiti. Ne kao Shane, ali nisam bio baš ni slab kao danas, pas mu mater. K vragu sve, ništa me nije trebalo ili moglo iznenaditi jer ipak sam imao već podosta rock'n'roll utakmica u nogama. No, na prvu rečenicu koju mi je Shane uputio kad je prošao carinu, on u crnom kaputu, a njegova zaručnica Victoria u japankama – iako vani pingvini padaju u nesvijest – baš i nisam bio spreman.
“Mi langs a hrtin”, zahroptao je kroz ostatke zubiju Shane čim smo se upoznali. “Av ju sin a dakta?”, glasilo je pitanje. Prvo, nisam bio siguran da sam ga dobro shvatio. Drugo, nije čovjek ni sletio, a već se žali na grudobolju i traži doktora.
“Ej, aj zovi hitnu i neka dođu u “Palace”, Shane je u kurcu, bole ga pluća i hoće doktora”, dobacim Tomici. Tomica se hladnokrvno mašio mobitela, ja dobacim Shaneu i Victoriji da će nas doktor čekati u hotelu i tako smo krenuli ka Zrinjevcu. Mislim da je sipila susnježica, ali susret na Plesu baš i nije bio “Fairytale of New York”. No, dobro, stigosmo mi do “Palacea”, hitna parkirana ispred, bolničari za recepcijom, a recepcioneru ništa jasno. Srećom, bolničarima svejedno i sve jasno. Hladni k'o špricer, odveli Shanea u sobu, polegli ga u krevet, preslušali mu pluća, konstatirali da malo hropće i ima laganu temepraturu, dali mu lijekove, injekciju za smirenje i to je to. Ništa strašnog.
“Ideš s nama na večeru?”, zapitam Shanea nakon doktorske vizite. Ne ide, ostat će u sobi, odmoriti, nije gladan, nek' ja idem s bendom. OK, rekoh sam sebi, bit će ovo lakše od očekivanog. Shane će učas zaspati, jebo i hitnu i ženu u japankama na snijegu i tour menadžera na spidu ili čemu već. Spakiram ih u restač, poklopamo večeru, popijemo pivo pa u hotel i odoh doma. Moš' si mislit'. Taman kad smo se vratili u hotel, bilo je negdje oko jedanaest, taman kad sam se htio pozdraviti s bendom i čestitati si na dobro obavljenom poslu koji me čekao tog prvog dana, evo Shanea u odijelu na recepciji, udara po zvoncu k'o mutav i zavija po lobiju: “Ve is dat džez ba evivan is tokin abaut”?
Jebo te džez bar, kad si siš'o s aviona, tražio si hitnu, žalio se na grudobolju, a sad bi u džez bar. Kakav kurac džez bar, pomislih u sebi. Ideš ti na spavanac. Malo morgen. Zapeo baja za džez bar pa ne pušta. Kao, ne bole ga više pluća, sad bi on na cugu.
“OK, ljudi”, doviknem bendu. “Tko je za džez bar?”. Jedan, mislim da je bio basist, odluči krenuti sa mnom i Shaneom. Ostali će na spavanje. “Dobro, ajmo Shane, to je tu, dvije ulice dalje, maltene iza ugla”.
“Kant wi go baj ka, mi legs a hrtin”, prošišta ovaj glasom vapijućeg u pustinji.
“Ej, Shane, nema sto metara, glupo je ići s autom, prije ćemo stići pješice”, odvratim.
“Nou, mi legs a hrtin, pliiiz, lec go baj ka”, zapišta Shane kao da moramo pješice od Sohoa do Peckhama.
“OK, idemo s autom, čekajte me pred hotelom dok ga dovezem”.
Ukrcali se u crveni Renaul 5 i krenuli. Trebalo nam je tri puta duže nego pješice, ali umjetnika bole noge, pa nek' mu bude. “Plaćen si za bedinanje, a ne za gunđanje”, rekoh sam sebi. Istovarim ih pred B.P.-jem, kažem im nek' si naruče cugu, a ja odoh parkirati pa se vratim. I vratim se, a ispred Shanea već čaša od tri deci, do vrha puna nećeg što igleda k'o tonik voter. “Kul, momak je ipak odlučio prestati piti”, pomislih na tren. Već iduće sekunde, kad me oplahnuo miris, skužim ja da to nije tonik voter nego vermut. Za početak, tri deci. Dobro, ja ću pivo, a basist vadi tabakericu. Valjda će me ponuditi cigaretom. Vraga, nudi me, ali s ostacima kokaina, Zapravo, nudio me ničim jer je već sve polizao prstom i utrljao u desni. Ako je šta i ostalo, ne bi ni opaticu drmnulo. Dobro je kume, ne treba, ja sam na pivi. Fala, k'o da jesi.
“Av ju bin bombd?”, zavapi Shane ničim izazvan.
“Sorry, ni'š te ne kužim”.
“Av ju bin bombd?”, ponovi Shane. “Djuing wo”.
“A, bombardirani, misliš? Malo, nekoliko raketa, rat je bio nešto dalje od Zagreba”.
“Guuud”. Pa, tišina.
“Av ju sin gadfada?”, zapita me pjesnik.
“Molim, koga?”
“Gadfada, gadfada!”.
“A, na film misliš. Kum. Jesam, Sva tri.”
“Gvejt muuuvi, iznt it”, odvrati Shane i uspusti “khhhsss”, kroz škrbave zube. To je, za neupućene, bio gromoglasan Shaneov smijeh iz punih pluća. I tako smo se uz još jedno pivo i još tri deci vermuta do sita napričali i nasmijali dok nam se vilice nisu ukočile da bi ih oko jedan-dva ujutro, “lec go baj ka, pliiiz”, odvezao do hotela. Posao obavljen, Djeca su na spavanju. Tata ide doma.
Došla nedjelja, dan nastupa na Fiju Briju. Iskreno, ne sjećam se jesmo li išli na ručak ili sam Shanea i bend pokupio nakon ručka. Kako bilo, popodne je proteklo pod uzbunom. Ne zbog bombardiranja, rat je, fala kurcu, bio gotov. Uzbuna je bila oglašena zbog vermuta. Ako ne nađem dvije boce onog sa zelenom etiketom – pazi zelenom, ne s nekom drugom, veli mi menadžer na spidu - nema koncerta.
“Jebo te bog, gdje da ti nađem dvije boce vermuta sa zelenom etiketom u nedjelju popodne, nije ti ovo London, tu ništa ne radi, a i da radi, ubij me ako znam da li u ovom gradu uopće možeš kupiti jebeni vermut sa zelenom etiketom”, odvratim mu u šusu.
“Jebi ga, moramo naći te dvije boce, inače propade koncert”, kaže luđak.
“Ajd, čekaj, idem ja malo zvati okolo da vidim”.
Na kraju je rješenje bilo pred nosom. Imali su dvije boce u Palaceu i prodali mi po fer cijeni. Luđak se vješa po kombiju, urla “bit će super, imamo cugu, sad je sve kul, e sad se mogu ubiti drogom”.
“OK, kul, ali to si sam nabavi, ja brinem o Shaneu”. Naravno, i on je imao tabakericu. Nije me ponudio. Dođosmo do Doma sportova, uđosmo s dvije boce, da se vide, slavodobitno u bekstejdž, a Shane me grli k'o brata. Večer je krenula, redovna bekstejdž zajebancija, pije se, uzima se, daje se i čeka koncert. Moj zadatak je bio završen. Moje druženje sa Shaneom – nije lako s njim, ali dobar i drag je to čovjek – bilo je završeno. Ostalo je povijest.
A, ta povijest kaže da sada sve ovo što ste pročitali zaboravite i umjesto ove storije, koju sam mirne duše mogao i izmisliti, upamtite jedno. Prije i poslije svega, s te dvije-tri boce vermuta u ta dva dana i bez njih, sa svim tim alkoholom kojeg je Shane prodestilirao kroz svoju jetru, i bez njega – njegova zaručnica Victoria, autorica knjige ionako kaže kako Shane ne pije toliko koliko se priča ili koliko ljudi misle da pije - ostaje jedna velika, nepobitna istina koju nikada nitko ne bi trebao zaboraviti. A, ta istina je slijedeća.
Shane MacGowan – čitajte njegove pjesme, ako boga znate! - jedan je od najvećih pjesnika poniklih na britanskom tlu nakon Shakespearea. Taj je pijanac zadužio britansku i svjetsku kulturu kao malo koji pjesnik u posljednjih dvjesto godina. Njegove pjesme i njegov duh kao da su naselile sve one mrtve duše engleskih i irskih mornara, sitnih lopova, krijumčara, ribara, kitolovaca, razbojnika, pustolova, radnika, željezničara, vojnika, svodnika, kurvi, propalica, džankija i najvećih pjesnika i pisaca koji su u posljednjih pola milenija stvorili jednu od najvećih nacija, kultura i carstava u kojem sunce nikada nije zalazilo. Pri tome, Shane nije pisao pjesme iz pozicije osvajača i tirana nego iz pozicije vojnika, mornara, ribara i šljakera koji su od sve te velike britanske maritimne kulture iskusili, kako reče Churchill, samo “rum, sodomiju i bičevanje”.
Nema pjesnika u britanskoj i irskoj popularnoj glazbi - osim možda Strummera i Duryja, ali oni su to činili na drukčiji način - koji je tako snažno upio i iz sebe, kroz trule zube, ispljunuo svo to nasljeđe potlačenih, poniženih i prevarenih iz velike, ali i surove povijesti domovine mu Britanije i otadžbine mu Irske. Povijest je to gladnih, žednih, pijanih, silovanih, poniženih, prebijenih i umrlih. O tome vam pjeva Shane, ali da bi se uhvatila sva ljepota njegova pjesništva, treba ga čitati jer pjevanje mu je već od nastupnog singla “Dark Streets of London” i prvog albuma “Red Roes For Me” bilo teško razumljivo. Je, radio je sranja, bljuvao je na stejdžu, bio je balzamiran za vrijeme intervjua, mogao je napisati barem još 75 sjajnih pjesama o besprizornim likovima i tamnim stranama života, porocima i veselju koji iz njih proizlaze, a uz čiju se pomoć borimo protiv usamljenosti i tjeskobe, ali sve je to manje bitno u odnosu na ono što je stvorio i što će ostati iza njega.
Jednoga dana, “dići će nam spomenik da obilježe našu duhovitost”, ispjevao je Shane u “Sea Shanty”. I to je istina jer Pogues su na ključnih šest albuma, zaključno s “Hell's Ditch” u produkciji Joea Strummera, bili ne samo najbolji folk-punk bend i uzor mnogim kasnijim folk, rock i punk bendovima, nego i nevjerojatno duhovit sastav otpadnika i odmetnika koji je na fascinantan način “ucijepio duh punka u irsku folk glazbu”, dotakao se onoga što je iz nje proizašlo poput countryja, majstorski upustio u jazz, blues, meksičke i azijske motive. Nije sporno da je alkohol rasturio Poguese koji su otpustili Shanea ranih 90-ih, ali prije bilo kakve osude životnih navada MacGowana koji je snimio i jedan jak solo album (“The Snake”) moramo se zapitati bi li Shane i Poguesi mogli bez alkohola stvoriti remek-djela koja su stvorili. Alkohol ga je sputao, ali alkohol ga je i uzdignuo.
Kako bi trijezan čovjek mogao napisati programatske stihove “popit ćemo mačju pišaku, šutati govna, ali ne idemo doma” u “Metropolitan”, prvoj pjesmi s debija “Red Roses For Me”, a da to bude uvjerljivo. Bi li trezvenjak mogao napisati i otpjevati “Fairytale of New York” kakvu je znamo, a znamo je kao jednu od najljepših ljubavnih i božićnih pjesama jer govori o sjebanim ljubavnicima na rubu rasula i fizičkog obračuna, a da nije sebe spustio na dno kace čiji je sastrugani talog provario i podigao na nivo velike umjetnosti. Ili “Lullaby of London” i “Summer In Siam”. E, pa upravo to je u gotovo svakoj pjesmi, svojoj i obradama, činio Shane MacGowan. Doslovce je sramotno takvog pjesnika pribijati na križ jer je pretjerao s alkoholom i narkoticima.
Ja ću radije na pameti, kad god pomislim na Shanea ili kad čujem Poguese, uvijek imati onaj genijalan koncert na Readingu iz kolovoza 1989. godine, kad je Bog pišao na nas, a mi u sebe ulijevali što god smo stigli i plesali na kiši s Poguesima i Shaneom koji je svako malo odlazio po bokal nečega što je izgledalo, ali sigurno nije bio samo sok od naranče. I nikada neću zaboraviti kako sam se malo prije nastupa našao u bekstejdžu, točno iza Poguesa - svaki od njih sa svojom bocom špirita skrivenom za leđima, kao da je tajna da oni piju - dok ih horda fotografa snima sprijeda. A, ja bez fotoaparata da snimim možda jednu od najboljih rock fotografija koju čovjek može zamisliti i tko će mi sada vjerovati. Pa ja nemam čak niti jednu fotku sa Shaneom, a dva dana smo pili zajedno. Ali, jednu stvar koju je Shane ispjevao, ni 1989., ni 1998., a ni danas nisam smetnuo s uma: “Budi blag i slobodan kad piješ sa mnom, ja sam čovjek kakvog ne srećeš svaki dan”. Istina, Shane je jedan od najvećih ljudi s kojima sam ikada sjeo za stol.