Što je čovjek stariji, sudim i po sebi jer i ja već odavno nisam mladić u najboljim godinama, to više ima potrebu vraćati se u svoje mlade dane, a kad je glazba posrijedi - onome što ga je odredilo u njegovim formativnim godinama.
Kad bih opet imao tu privilegiju da mi slušanje glazbe bude samo hobi i strast, a ne više i posao, sada bih uglavnom slušao ono što me u glazbi pokrenulo kao klinca: punk i ska, rockabilly i reggae, country do sredine 80-ih, rhythm & blues 50-ih i soul 60-ih koje sam, doduše, počeo spoznavati nešto kasnije, ali to je u načelu to. To su moja utočišta dobre glazbe. Stoga jako dobro razumijem Stonese i njihovu potrebu da se u suton svoje, nevjerojatno duge i plodne karijere, vrate vlastitim (pra)počecima. Kao što znate, ako znate – trebalo bi o tome djecu učiti u školama – to su obrade blues majstora.
Spasitelji bluesa
Naime, ranih 60-ih Jagger, Richards i Watts bili su samo engleski bijeli klinci koji su pokušavali proniknuti u blues. Tada još nisu ni svirali s Ronom Woodom koji će u najveću rock & roll priču ući desetak godina kasnije.
Danas su svi oni debelo stariji od blues uzora kojima su se tada klanjali.
Ako su ih ranih 60-ih optuživali da kradu, a neki pokušavaju to činiti i danas, bila je to grozna i ničime utemeljena optužba. Kroz obrade pjesama Willieja Dixona, Jimmyja Reeda, Slima Harpa, Boa Diddleya, Muddyja Watersa, Solomona Burkea, Chucka Berryja i drugih, a kasnije i s nastupima na kojima su bijeloj publici (iznova) predstavljali B.B. Kinga ili Howlin’ Wolfa, revitalizirali su njihove, već tada posustale karijere. Ako ćemo pravo, Stonesi su spasili blues od zaborava i učinili ga i bjelačkom, a ne samo crnačkom glazbom. No, ako bijelci u načelu i ne znaju svirati blues onako kako ga treba - prljavo, sirovo i potrgano - Stonesi su oni bijelci koji i to znaju jer su uspjeli proniknuti u njegove tajne. Kako na početku karijere kad ga nisu ni pokušavali učiniti pop glazbom za klince kojima su bili omiljeni skoro koliko Beatlesi, tako i sada kad Fab Foura odavno nema na obzoru, a blues heroji Stonesa sviraju samo u raju ili paklu, kako ih je već dopalo.
No, kad se usporede prvi albumi Stonesa (na kojima su dominirale ili prevladavale blues obrade) i “Blue & Lonesome” (sačinjen samo od obrada starih bluzeva), razlika je itekako čujna. Tada su Stonesi zvučali iskreno, ali i relativno tanko. Sada zvuče jednako iskreno, ali toliko potentno i energizirano da je nemoguće povjerovati da su to dečki u osmom desetljeću svojih nevjerojatno burnih života. Nadalje, “Blue & Lonesome” na kojem su se uhvatili obrada - i to pretežito ne najvećih hitova iz repertoara Howlin’ Wolfa, Lightnin’ Slima, Little Waltera, Magic Sama, Eddieja Taylora, Buddyja Johnsona, Willieja Dixona i Otisa Rusha – ne zvuči nimalo šminkerski ili ulickano iako je u dvije pjesme solažama gostovao i Eric Clapton.
Crno srce
Naprotiv, ovaj album - snimljen u produkciji Dona Wasa, Micka Jaggera i Keitha Richardsa za samo tri dana u British Grove Studios u vlasništvu Marka Knopflera – savršeno bi se uklopio u izdanja Fat Possuma. Naime, taj i takav “Blue & Lonesome” zvukom, stilom i sadržajem posve je u dosluhu s albumima koje su za tu diskografsku kuću snimali R.L. Burnside, Junior Kimbrough, CeDell Davis, Asie Payton, T-Model Ford, Robert Belfour, Charles Caldwell i drugi, sada već pokojni, a u 90-ima i prvoj dekadi 21. stoljeća uglavnom slabo poznati bluzeri. Neki od njih bukvalno su sišli s traktora da bi svoje prve snimke snimili u poznim godinama. A propos drugih, bijelih blues glazbenika, “Blue & Lonesome” najsličniji je najprljavijim radovima Jona Spencera, Seasick Stevea, The Black Keysa; miljama daleko od takozvanog Armani bluesa za potkoženu klijentelu koja mrči skupe T-Bone steakove u House of Blues restoranima.
Pitanje je, dakle, gdje su u sebi, jer i oni su vraški bogati bijelci, Stonesi ponovo pronašli to crno srce bluesa. Odgovor je jednostavan. Oni taj blues bezgranično vole i poštuju, i to strasno, a i oduvijek su bili bend kojem perfekcionizam nije bio ni u primisli, pa se običava reći kako Richards ispušta note na pravim mjestima i da se cijela glazbena konstrukcija Stonesa naginje poput tornja u Pisi, ali i dalje stoji čvršće i impozantnije od mnogih modernih građevina. Još jednostavnije, blues ili imaš ili nemaš. Jebi ga, Stonesi ga imaju, htjeli vi to sebi priznati ili ne.
Neodvojivi par
No, “Blue & Lonesome”, koliko potvrđuje, toliko i ruši neke percepcije o Stonesima. Primjerice, međuigra Richardsove i Woodove gitare je sjajna, Watts je bio i ostao jako zajeban bunjar koji swinga u rocku i bluesu ma tko ga pratio na basu, ali još je fascinantije kako Jagger pjeva i svira usnu harmoniku. Ako se Micku spočitavalo da je šminker, a Keefu tepalo da je iskonski bluzer, “Blue & Lonesome” ukazuje da su njih dvojica neodvojivi u bluesu još otkako su se upoznali uz album Chucka Berryja na jednoj stanici vlaka.
Istovremeno, “Blue & Lonesome” je najbolji album Stonesa u posljednja tri i pol desetljeća, možda baš i zato jer je snimljen na brzinu, s više emocija nego njihovi autorski albumi od ranih 80-ih naovamo i zasnovan samo na starim bluzevima autora i izvođača kojima su se divili još kao klinci. Ovo je samo i jedino iskreni labour of love i iskaz strasti, ali to je u glazbi često najvažnije i šteta je što “odani sljedbenici mode” često tako važnu sastojnicu smeću s uma. Nadalje, ovo je samo i jedino blues album. Ništa više, ništa manje. Kao da nam Stonesi žele poručiti kako je čistoća stila, čak i kad je tako prljav, osebujniji i zanimljiviji od mnogih današnjih, supermodernih i postmodernistički konstruranih hibrida i transžanrovskih mutacija.
Stvar ukusa, dakako, ali baš ovako koncipiran, odsviran i snimljen “Blue & Lonesome” je i potvrda kako stare kosti, kad to požele, mogu biti energičnije, vibrantnije i zaigranije nego mladi mišići i koža bez bora. Iskustvo ne valja tek tako odbaciti, a nema iskusnijeg rock benda na svijetu od Stonesa.
Retro pristup
I za kraj, “Blue & Lonesome”, iako obrade Stonesa zvuče drugačije od originala što od sutra lako možete provjeriti na internetu, daje do znanja da danas retro pristup može poslužiti kao solidno pa i izvrsno utočište od suvremene pop glazbe koja je prilično otišla na kvasinu za razliku od prastarih i po tko zna koji put na neki način pomlađenih Stonesa koji se, unatoč svemu, doista mogu osjećati “Blue & Lonesome”, odnosno tužni i sami jer i jesu ostali gotovo pa posljednji pravi bluzeri.
Naslovu i njegovoj simbolici unatoč, malo je albuma koji se A.D. 2016 mogu slušati s takvim guštom kao što je to “Blue & Lonesome”, a kad je posrijedi bilo koja glazba za bilo kojeg slušatelja, to bi na koncu svega trebalo biti najvažnije. Radost slušanja, čak i kad ste tužni i sami.