Bilo je među nama dječaka koji su imali previše zaobljene pokrete. Nije ih bilo mnogo, jedan ili dvojica na nas trideset, ali im nije bilo lako, jer je bilo takvo vrijeme da muškima gledalo u ruke i u noge, u hod i u trk, u način na koji sklanjaju kosu s očiju, pa se na osnovu toga procjenjivalo u koju tko spada vrstu. U većinsku, koja će biti spašena i izbavljena od neprijateljskih zadirkivanja, provokacija i zlostavljanja, ili u manjinsku, preko čijih će se leđa i duša prelomiti sva muškost svijeta. Koreografija je bila važna kao da je život Labuđe jezero. I ništa kao koreografija. Mogao si biti glup, ružan i klempav, mogao si čak i naočale nositi, ali ako si bio zaobljenih pokreta, bio si načisto gotov.
To je Kipo iz Džonijeve pjesme. On ima dušu djeteta i kret...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....