ZAGREB - U najmanju ruku Wilco je danas - tiraže i popularnost na stranu - najbolji ili barem najcjenjeniji američki rock bend i, nažalost, tržišno podcijenjen otprilike onoliko koliko je Radiohead precijenjen, a što je i posljedica činjenice da vlastite bendove Britanci, zahvaljujući potpori svojih medija, uspijevaju svijetu prodati bolje od Amerikanaca.
Radiohead prvaci
Nema spora, Radiohead su veliki avangardisti današnjice i jedan od onih bendova koji pokušava pomicati granice rock i pop glazbe, makar i u korist vlastite štete.
Srećom po njih, imaju publiku koja vjerno slijedi njihove sonične, autorske i stilske avanture kao niti jedan drugi bend na svijetu. Kad bi avangardnost kakvu favorizira teoretičar popularne glazbe Simon Reynolds - dakle, nešto posve suprotno od egzaktno mjerene popularnosti - bila drugi jedini aršin mjerenja nečije kvalitete, onda bi Radiohead doista bili svjetski prvaci rocka.
Gibson i Heiser
Je li inzistiranje na novome i avangardnome baš uvijek garancija nečije umjetničke kvalitete? Povijest nas uči kako niz nekoć avangardnih imena nisu izdržala test vremena pa je ono što se nekoć činilo progresivnim mnogo slabije ostarjelo od nečega što se u istom vremenu činilo manje modernim. Recimo, grupa Yes.
No, dok nečiju artističku kvalitetu ne potvrdi test vremena, termini “atemporalnosti” i “superhibrida”, koje zastupaju američki cyber-punk pisac William Gibson i njemački art-kritičar Jörg Heiser, doimaju se jako korisnim “alatima”.
Umjesto linearnog promišljanja umjetnosti i već pomalo bezglave težnje o izmišljanju stalno novih žanrova - težnje kojoj ne robuju ni film, ni književnost - Heiser nudi “superhibridnost” kao “brisanje granica između vremena i prostora”.
Gibson, pak, “atemporalnost” smatra primjerenom za umjetnike i publiku kojoj nisu bitni sadašnjost, budućnost, prošlost i robovanje konceptu originalnosti i inovativnosti pa navodi Toma Waitsa kao umjetnika koji je bio moderan iako je konstantno promatrao i osluškivao prošlost. “Nečija sadašnjost zapravo je samo odjek nečije prošlosti” - što se u glazbi često čuje, čak i u onoj koja za sebe misli da je avangardna i moderna - kaže Gibson i sugerira radikalnu “atemporalnost” (“bezvremenost”) kao najprimjereniji umjetnički koncept za 21. stoljeće.
Upravo “atemporalnost” i “superhibridnost” Wilco nude s takvom lakoćom da drugi o tome mogu samo sanjati. Dok su Radiohead, najviše na albumima “Kid A” i “Amnesiac”, robovali strahu da ne bi nalikovali bilo kojem junaku glazbene prošlosti i bezglavoj težnji da pošto-poto u datom trenutku izmisle nešto novo pa se u toj misiji i okliznuli, Wilco već godinama posežu u prošlost koje se ne boje, kombiniraju njezine odjeke, vlastita iskustva iz sadašnjosti i pri tome, kad i ako im se prohtije, lako i uvjerljivo kreiraju avant-rock za budućnost.
Najnovije, osmo izdanje Wilca “The Whole Love” - objavljeno nakon dva prekrasna, ali i posve ležerna 70’s soft-rock, dakle “retro” albuma - doima se poput pokazne vježbe iz “atemporalnosti” i “superhibridnosti” u domeni popularne glazbe.
Neporecivi genij
Već prva pjesma “Art Of Almost” zvuči kao da je Jeff Tweedy, taj neporecivi genij rocka, Wilco upravio ka vodama u kojima se - “bez utapanja”, a uz “iznenadna prsnuća i ponavljane prekide”, kako “superhibridnost” opisuje eksperimentalni filmaš Hito Steyerl - brčkaju odjeci Krautrocka, sekvence Kraftwerka, reggae ritam gitare, sraz prog-rock masivnosti Pink Floyda, duba i noise-rock eksperimentalnosti Sonic Youtha, odnosno glazbenih mijena iz raznih dekada, stilova i geografskih područja na potezu od Düsseldorfa i Berlina preko Londona i Manchestera do Kingstona i New Yorka.
Istovremeno, dok se vozimo na tom soničnom rollercoasteru koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost, Europu, Karibe i Ameriku, ni na sekundu nam ne pada na pamet kako sav taj amalgam izvodi itko drugi osim čikaške grupe Wilco.
Gotovo svaku pjesmu s novog albuma Wilca mogli bismo raščlanjivati na takve “sekvence”.
Neočekivani začin
Ako zatreba, Wilco će posuditi od Beatlesa kao u baladi “Sunloathe” ili osvrnuti se na pop-punk kakav bi otprašili i Buzzcocks kao u “Standing O”.
Naslovna pjesma je country-rock, no “Dawned On Me” mogla je nastati i u glam-rocku 70-ih. “Black Moon” mračna gotička americana, a “Born Alone” komad zasljepljujuće sjajnog sunshine-popa. I tako redom, ali uvijek s twistom, odnosno nekim neočekivanim začinom ili zaokretom te uz neospornu prepoznatljivost benda koji se ne boji mjeriti s najvećima iz povijesti i sadašnjosti, a s kojim ćemo mjeriti one najveće iz budućnosti.
Umjesto da se trude izmišljati toplu vodu, Tweedy i kompanija - zahvaljujući poznavanju nataložene povijesti popularne glazbe, imaginaciji kojom kombiniraju utjecaje s raznih strana svijeta te hrabrosti da iz dobro poznatog zaklona ulete u tornado nepoznanica - uspijevaju na samo jednom albumu biti moderan i retro, avangardan i klasičan, odnosno povijesti svjestan, u sadašnjosti relevantan te u budućnosti nezaobilazan i utjecajan bend.
Taj bend obožava, znamo to još od “Being There” i “Yankee Hotel Foxtrota”, igrati na terenu od noise-popa i eksperimentalnog rocka do pastoralne americane i akustičnog folka te u vremenskom rasponu od 60-ih godina 20. stoljeća do dekade koja je tek započela.
Na koncu, s kvalitetom, uvjerljivošću, suverenošću, spektralnošću i dojmljivošću albumskog slijeda Wilca ne mogu se mjeriti ni Radiohead koje valja štovati zbog njihovog štovanja albuma kao najrelevantnijeg formata popularne glazbe. Ostaje nam vidjeti hoće li do njega dospjeti Arcade Fire.
Pomakli granice
Upravo ta širina i dubina čine Wilco vjerojatno najboljim bendom na svijetu koji je možda i više od Radioheada u posljednjih petnaestak godina pomaknuo granice rocka do razmjera o kojima drugi žanrovi popularne glabe - na stranu njihova sadašnja popularnost - mogu samo sanjati.
No da bi to postali, Tweedy i kompanija morali su naučiti osnove i prihvatiti najbolje iz prošlosti kao što su to činili čak i tako “revolucionarni”, “inovativni” i “avangardni” izvođači poput Beatlesa, Dylana ili Sex Pistolsa čije je rogoborenje protiv tadašnjosti i negiranje budućnosti u koju smo stigli da bismo se njome razočarali počivalo na želji za povratkom korijenima rock'n'rolla iz 50-ih.
Ponekad, da bi se doputovalo u budućnost, čovjek mora proputovati prošlošću. Wilco to znaju, a nije njihov nego problem modernih vremena što Tweedyja i družinu ne shvaćamo onako kako su Beatlese shvaćali u drugoj polovici 60-ih.
Ovo je The Band 21. stoljeća
Velika glazbena sinteza možda je najprimjereniji ključ za dešifriranje onoga što čini Wilco.
U 60-ima i 70-ima takvu “svekoliku američku glazbenu sintezu” - također ponirući u glazbene struje prošlosti poput folka, bluesa, jazza, gospela i countryja koje su revitalizirali, inovirali i spajali s recimo tada “novim zvucima” psihodeličnog rocka - najveličanstvenije je proveo The Band bez kojega ne bi bilo onoga što već dva desetljeća zovemo americanom, glazbenog pokreta čiji su lučonoše koncem 80-ih bili Uncle Tupelo, bend iz kojeg je ponikao The Wilco.
Ako su u 60-ima The Band bili smatrani velikim inovatorima, zašto takvu ulogu - kad već igraju po sličnim pravilima - danas ne bismo dodijelili Wilcu? Zašto bi The Band jučer bili smatrani avangardom, a Wilco danas retro bendom kad je jasno kako su oba sastava glazbu svoje današnjice temeljili na iskustvima prošlosti? Zašto smo toliko opterećeni “novim”, kad je jasno da ni jučer “novo” nije bilo lišeno “korijena” ili “palo s neba”?