Ljetos se navršilo 50 godina festivala Woodstock na kojem je uz Crosby, Stillsa i Nasha nastupio i Neil Young. U tom vrhuncu hipijevske ere smisleno je potražiti i jedno od izvorišta suvremenih “zelenih politika” i borbe protiv klimatoloških promjena čije je osvješćivanje u posljednje vrijeme do te mjere potakla Greta Thunberg da se i šefica njemačkih Zelenih zapitala koliko je jedna srednjoškolka u samo jednoj godini aktivizma više učinila od njezine i srodnih europskih stranaka u protekla tri desetljeća.
Možete o Greti misliti što želite, ali ta djevojka je u pravu, baš kao i Neil Young koji već pola stoljeća svojim pjesmama i djelima poput aktivizma u Farm Aidu upozorava na ugroženost majke prirode. Opsjednut ekologijom Young je konstruirao i električni automobil LincVolt koji je nažalost neslavno propao. I to do te mjere da je u požaru izazvanom prenapajanjem baterija izgorjela Youngova memorabilija procijenjena na vrijednost od 800.000 dolara. No čak ni taj debakl da stari Lincoln pretvori u suvremeno vozilo na električni pogon nije ga zaustavio da nastavi sanjati hipijevski san i poticati ljude na očuvanje prirode.
Premda njegov novi album nije u cijelosti posvećen toj temi, kao “The Monsanto Years” (2015) na kojem se razračunavao s GMO biznisom, “Colorado” je djelo na kojem Young uz Crazy Horse donosi set nježnih ljubavnih balada u kontralihtu s ekocidom Zemlje, odnosno tople vokalne harmonije kontrirane distorzijom i feedbackom gitara iz njegovog i pojačala Nilsa Lofgrena koji je u Crazy Horseu, uz bubnjara Ralpha Molinu i basista Billyja Talbota, zamijenio gitarista Franka Sampedra.
Podsjetnika radi, Lofgren je početkom 70-ih bio gitarist Crazy Horsea, od sredine 80-ih stalni je član E Street Banda (Bruce Springsteena), a “Colorado” je prvi Youngov album s tim sastavom nakon bitno slabijeg “Americana” i solidnog “Psychedelic Pill”, oba iz 2012. godine. Glupo je na albumu snimljenom na 3000 metara nadmorske visine, zbog čega su se rabile i boce s kisikom, a pogotovo zbog ekološke tematike, napisati narednu usporedbu, no Neil Young & Crazy Horse doista zvuče poput stare i nepoderive dizel lokomotive koja s pedesetak vagona prelazi prijevoje Rocky Mountaina.
Zadivljujuća je to buka prosvijetljena anđeoskim melodijama koja će iskusnije slušatelje ponajviše podsjetiti na album “Ragged Glory” (1990) kojim su Neil Young & Crazy Horse najavili i potpalili grunge-eksploziju, donekle i na “Rust Never Sleeps” (1979), live album na kojem su nadosnimljene neke dionice, a publika maksimalno utišana pa i na klasik “Everybody Knows This Is Nowhere” (1969).
Ako i ne donosi novu estetiku - a zašto i bi nakon pet dekada veličanstvene karijere tijekom koje je Young divno ostario i ostao cool što mu priznaje i Liam Gallagher, da se i ne govori koliko je utjecao na Sonic Youht, Mudhoney, Nirvanu, Pearl Jam i stotine drugih – “Colorado” je jedan od najboljih albuma koji je ta časna starina snimila s Crazy Horseom. Pa i najupečatljiviji u ovom stoljeću, a možda i od spomenutog “Ragged Glory” naovamo. Taj hipnotični, mantrični i iscjeljujući rock’n’roll - pogotovo nakon dojma koji je Young, kažu mnogi, ostavio ljetos nastupom u londonskom Hyde Parku pa i zasjenio Dylana - bilo bi prekrasno doživjeti na INmusicu 2020.