THATCHER KAO INSPIRACIJA GLAZBENICIMA

Nije ‘skrivila’ punk, ali je ostvarila sve njegove noćne more

Malo nakon gostovanja Ramonesa punk se na britanskom tlu pojavio 1976., a globalno eksplodirao 1977. Dvije godine kasnije Margaret Thatcher bila je izabrana za britansku premijerku. “Čelična lady”, dakle, nije bila “kriva” za punk, ali je 80-ih sprovela sve ono što je Joe Strummer predmnijevao na epohalnom “London Callingu”, objavljenom tek koji mjesec nakon ustoličenja Thatcherice, pa i više od toga. Da je Thatcherica zavladala Britanijom 1975., možda bi Sex Pistols nju, a ne Kraljicu, izabrali za omiljenu metu.

Pročitate li briljantnu opservaciju Jona Savagea “Engleski snovi” o Sex Pistolsima i pojavi punka na britanskom tlu, shvatit ćete kako takvi glazbeni pokreti ne nastaju ni iz čega ili barem ne samo iz puke dosade nego i zbog cijelog niza socijalnih, ekonomskih i političkih faktora. Naravno da se punk pojavio i zbog toga što je pop i rock glazba sredinom 70-ih bila učmala i dosadna i zato što su njome vladale bogate zvijezde potpuno odvojene od realnosti. No punk se pojavio i kao reakcija na loše socio-ekonomsko stanje u Velikoj Britaniji sredinom 70-ih, ali i kao upozorenje da bi Otok mogao nepovratno otići u desno i u pojavu državnosti koja nema nikakve veze s “državom blagostanja”, odnosno socijalnom državom.

Crvena krpa pod nosom

Punk se nije pojavio kao pokret koji je tražio više bogaćenja i osobnog prosperiteta nego kao antiestablišmentski, antiautoritativni i antikorporativni, ali i antikonzumeristički, prosocijalni i pretežito ljevičarsko-anarhistički pokret koji je bio antiteza svemu onome što će u svojoj politici 80-ih zastupati Margaret Thatcher i njezin najbolji prijatelj i suradnik Ronald Reagan. Punk je, ako baš hoćete, moguće tumačiti i kao upozorenje ili poziv na otpor prevelikoj privatizaciji, outsorcingu industrije, slamanju sindikata, rušenju klasične ljevice pa i socijalizma, dakle svega onoga što će provesti Thatcherica i Reagan.

Posebice američki hardcore punk 80-ih upozoravao je na brojne negativne aspekte njihove politike, a bendovima poput Dead Kennedysa, Crassa, Minutemena, Bad Religiona, Minor Threata i stotina drugih diljem tadašnjeg svijeta Thatcherica i Reagan bili su crvena krpa pred nosom. Njihova političko-ekonomska filozofija tim su izvođačima davali smisao postojanja i razlog za borbu. I ne samo njima jer u taj spektar glazbenika valja ubrojiti i izvođače poput folk-punk kantautora Billyja Bragga i punk pionira Paula Wellera s tadašnjim soul-pop sastavom Style Council koji su u Red Wedge kolektiv, a protiv još jednog mandata Margaret Thatcher uoči izbora 1987. godine, uključili The Communardse, Jerryja Dammersa iz nekadašnjih Specialsa, Madness, Heaven 17, Bananaramu, Prefab Sprout, Elvisa Costella , Toma Robinsona, Sade, The Beat, Lloyda Colea, The Blow Monkeys i The Smiths.

Zanimljivo je da se Red Wedge kolektivu priključio i Gary Kemp, gitarist sastava Spandau Ballet, iako se često pa i opravdano tumačilo kako je pokret novog romantizma, zvan i blitz kids, bio nešto poput glazbeničkog prihvaćanja i modnog provođenja ideologije tačerizma na top-listama. Ranih 80-ih njima su počeli dominirati Duran Duran, ABC, Visage, Ultravox, Culture Club, Eurythmics i srodni sastavi koji su glorificirali bijeg od stvarnosti i lagodan život daleko od čeličana, rudnika i sindikata koje je Margaret Thatcher, uz obilatu pomoć policije u službi krupnog kapitala, smrvila u prah.

Čak i Bon Jovi

Kad se 1983. godine udio britanskih izvođača na američkoj top listi singlova popeo na 30 posto, magazin Rolling Stone objavio je članak “England Swings”. Bila je to aluzija na “Swinging London” 60-ih, ali moglo se isti naslov, zahvaljujući igri riječi na engleskom jeziku, tumačiti kako je Engleska i u glazbi napravila zaokret u desno. Zahvaljujući Margaret Thatcher. Istodobno, “Nebrasku” Brucea Springsteena bilo je nemoguće zamisliti bez prvih posljedica vladavine Reagana koji je “Born In The U.S.A.” sredinom 80-ih pokušao iskoristiti u kampanji za drugi predsjednički mandat. Springsteen mu takav zločin nije dopustio, a danas čak i Bon Jovi pjeva o Americi bez industrije i mogućnosti življenja od vlastitog rada.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. travanj 2024 08:18