ZAGREB - Skoro čitavo stoljeće prošlo je od nastanka Simfonije u fis-molu za veliki orkestar koju je u ljeto 1917. u Našicama dovršila Dora Pejačević. Njezino životno djelo, koje je posvetila svojoj majci, prvu je izvedbu, ali nepotpunu, imalo u bečkom Musikvereinu u siječnju 1918. Nakon izvedbe samo dva stavka jedan je bečki kritičar napisao: “S pravom smo znatiželjni čuti čitavu simfoniju”.
Smrt nakon poroda
Čitavo je djelo dvije godine kasnije u svom gradu izvela Dresdenska filharmonija gdje je kritika hrvatsku kontesu usporedila s Čajkovskim, ali ne bez čuđenja da je autorica takvog velikog djela žena. Treća izvedba dogodila se 22. travnja 1923. u još jednoj europskoj metropoli u kojoj se kontesa Dora osjećala kao kod kuće, u Budimpešti, samo mjesec i pol dana nakon što je autorica nakon teškog poroda svog prvog djeteta preminula u Münchenu.
Sudbina Pejačevićkinog opusa br. 41 od tada je slična sudbini Trnoružice, s bajkovitim buđenjem na kraju. Ugledna i upravo po otkrivanju zaboravljenih djela u svijetu glasovita njemačka diskografska kuća CPO, prije desetak dana na tržište je pustila CD sa studijskom snimkom Simfonije Dore Pejačević i njezine, također do sada neobjavljene Koncertantne fantazije za klavir i orkestar op. 48.
U produkciji CPO-a oba djela su zazvučala u punom sjaju u izvedbi Njemačke državne filharmonije Rheinland-Pfalza pod ravnanjem finskog dirigenta Arija Rasilainena, s izvrsnim pijanistom Volkerom Banfieldom. Temeljiti i pažljivi, kakvi već jesu, Nijemci su CD ukrasili Lopočima Slave Raškaj, jednim divnim kontesinim portretom te tekstom najveće poznavateljice djela Dore Pejačević, hrvatske muzikologinje Koraljke Kos.
No, to je tek početak, jer CPO, koji je proteklih godina već predstavio i skladbe Jakova Gotovca, Luke Sorkočevića i Marka Tajčevića, s oduševljenjem najavljuje seriju od još četiri CD-a s već snimljenim komornim skladbama i popijevkama Dore Pejačević.
Redaktor Tarbuk
Svega toga ne bi bilo da Muzički informativni centar, ustanova smještena u najmanjem sobičku Koncertne direkcije Zagreb, uz suradnju zaslužne čete skladatelja, muzikologa i vrijednih prepisivača, nije prije dvije godine objavio studiozna kritička izdanja partitura spomenutih djela, nastala na temelju više verzija autografa koji se čuvaju u arhivu Hrvatskog glazbenog zavoda. Glavni redaktor je bio Mladen Tarbuk, koji se 2000. godine sa Simfoničarima HRT-a pobrinuo i za prvu hrvatsku integralnu izvedbu skladbe.
Krunski dokaz
Jučer je u Hrvatskom društvu skladatelja ravnatelj MIC-a Davor Merkaš, skupa s ravnateljem KDZ-a Davorom Žagarom, predstavio čitav niz novih notnih izdanja hrvatskih skladatelja ( Bjelinski, I. Brkanović, Kempf, Krežma, Kunc, Papandopulo, Sorkočević, Pejačević). Merkaš je još jednom, poput neumornog misionara, govorio o važnosti i prvorazrednom značaju za nacionalnu kulturu rada MIC-a. Upozorio je kako nam preko 90 posto djela glazbene baštine još uvijek postoji samo u obliku unikatnih rukopisnih primjeraka razasutih na sve strane po tavanima i podrumima. No, argument i krunski dokaz jači od tisuću riječi, u prilog značaja institucije koja neprestano tavori na rubu egzistencije, bio je upravo ovaj CD s kapitalnim djelom hrvatske glazbene baštine - CD kakav Hrvatska očito nije u stanju proizvesti, a i da ga je proizvela ne bi ga znala plasirati na svjetsko tržište. I zato hvala Nijemcima, ali i hvala MIC-u koji im je dao note u ruke.
Forenzičari na tavanu HNK
Jedan od važnih projekata MIC-a, o kojem je jučer bilo riječi, jest sređivanje i premještanje arhiva zagrebačkog HNK u Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu. Primopredaja počinje u utorak, a na popisu je već 150 što poznatih, što nepoznatih djela brojnih, uglavnom hrvatskih skladatelja.
- Sastavljajući po tavanu HNK razasute stranice s notama Ivana Zajca osjećali smo se kao forenzičari koji sastavljaju kosti nekog drevnog kostura - rekao nam je Merkaš, upozorivši kako su mnogi rukopisi već bili u stanju raspadanja i pohvalivši suradnju s vodstvom HNK.