Prof. dr. Vjera Katalinić, upraviteljica Odsjeka za povijest hrvatske glazbe HAZU, jedna je od najistaknutijih suradnica izložbe “Luka i Antun Sorkočević, diplomati i skadatelji” u Dubrovačkim muzejima. Materijale su posudile dubrovačke laičke i crkvene institucije, a izložbu osmislilo i materijale probralo desetak autora.
Kako je nastala ideja za knjigu o Sorkočevićima?
- Već 30 godina bavim se glazbom, između ostalog i 18. stoljeća. Mnogo sam radila i u dubrovačkim arhivima, osobito u samostanu Male braće, gdje se i čuva kompletna rukopisna ostavština Luke i Antuna Sorkočevića, i u razgovoru s kolegama iz Muzičkog informativnog centra naprosto se rodila ideja da napišem jednu takvu knjigu o djelovanju obitelji, prvenstveno Luke i njegova sina Antuna. Ali, zanimljiva je recimo Jelena Pucić Sorkočević, koja je priženjeni član šire obitelji, znači, iz obitelji Ranjina - prva dokazana hrvatska skladateljica.
Žene u glazbi toga vremena - zanimljiva tema.
- Jest. Čak se smatra i da je kćerka Lukina, Antunova sestra, Marina Sorkočević, ili Sorgo, također skladala, no kako iza nje nije ostao nikakav notni materijal, znamo tek da je svirala nekoliko instrumenata, a postoje i neke muzikalije iz njenog vlasništva... Tako da je Jelena Pucić Sorkočević početkom 19. st. komponirala komorne popijevke na talijanske tekstove uz pratnju fortepiana ili čembala. Njezina se djela također čuvaju u samostanu Male braće. Ideja knjige bila je da ih se smjesti u jedan širi kulturološki okvir. To je dvojezična serija, na hrvatskom i engleskom, popraćena i CD-om sa skladbama Luke Sorkočevića, u izvedbi Salzburškog ansambla, Salzburgerhoffmusik, pod vodstvom Wolfganga Brunnera, a osim toga je i bogato ilustrirana. Mnoge su ilustracije dosad nepoznate, a odnose se na kontekst njihova djelovanja u okviru dubrovačke glazbene kulture. Neovisno o tome slučajno sam se prošle jeseni susrela s kustosicom dubrovačkog Kneževa dvora, gđom Đukić Bender, i brzo smo došle na to da bi trebalo načiniti izložbu jer je 2014. godine 200. godišnjica rođenja Luke Sorkočevića.
Koliko ste dugo pisali knjigu?
- Materijale, iskustvo i spoznaje skupljala sam zadnjih 30 godina, a samo pisanje knjige trajalo je nekoliko mjeseci. Mislim da je važan posao i skupljanje određenog ilustrativnog materijala koji će posvjedočiti rečeno.
Što je bilo najveće iznenađenje za vas?
- Najveće je iznenađenje bilo to što se Luka Sorkočević do sad predstavljao isključivo kao skladatelj, a na ovoj izložbi i u mojoj knjizi on se predstavlja i kao plemić, dakle osoba koja je imala prvenstveno zaduženja, vezana za Dubrovačku republiku, a skladanje je bilo dio njegovog hobija i plemenite zabave. Kao što su se jedni bavili filozofijom, drugi su pisali pjesme. Njegovu osobu treba promatrati interdisciplinarno. Svakako je bio važan kao diplomat, kao službenik Republike, ali danas ga ipak više znamo kao skladatelja.
Vjerojatno je bilo zanimljivo istraživati i utjecaje drugih sredina.
- Glazbena kultura Dubrovačke republike nisu samo on i njegov sin, i skladatelji koji su tu djelovali, nego, kao što se vidi iz više tisuća sačuvanih notnih materijala, dubrovačka kultura se gradila isto tako i na importiranim materijalima, što Dubrovnik čini potpuno ravnopravnim drugim značajnim glazbenim središtima u Europi. S obzirom na to da je Dubrovačka republika imala veleposlanstva, nisu bili vezani samo za Italiju, nego i druga središta, kao što je Beč, Petrograd, neki njemački gradovi. I od tamo su donosili notne materijale koji su se tu izvodili, o tome svjedoče muzikalije npr. obitelji Gozze. Svirala se glazba iz raznih sredina, kakve su svirali i na drugim dvorovima u Europi, dakle, treba je promatrati ne kao izoliranu, nego otvorenu kulturu, u europskom kontekstu.
Je li to kraj vašeg istraživanja ili nastavljate dalje?
- Moje istraživanje je, naravno, rezultat dugogodišneg rada, ali se jako dobro uklopilo u europski projekt koji sam prošle godine dobila. To je trogodišnji projekt, koji se odnosi na migracije glazbenika u 17. i 18. stoljeću. To je najveći europski projekt iz humanistike, jedini muzikološki, i od gotovo 600 prijavljenih mi smo bili među 18 odabranih, deseti na listi. To je projekt težak milijun eura, u nas se, naravno, o njemu nije pisalo, a obuhvaća suradnike iz Hrvatske, koja vodi projekt, te Slovenije, Njemačke i Poljske.