StoryEditor
VIOLINSKI GENIJ

NIKAD ISPRIČANA PRIČA O ZLATKU BALOKOVIĆU Primio ga je papa Pio X, svirao je Franji Josipu, kuhao mu je Tesla, a prijatelji su mu bili Rooseveltovi

 
Zlatko Baloković

Na audijenciju ga je primio papa Pio X., svirao je pred carem Franjom Josipom I., a kućna mu je prijateljica bila Eleanor Roosevelt. Kad je nastupao u Americi, večeru je za njega priredio Nikola Tesla, među uzvanicima je bio i Ivan Meštrović, a kada je četrdesetih apelirao za pomoć Jugoslaviji, stale su iza njega brojne holivudske zvijezde poput Rite Hayworth. Bio je oženjen s Joyce Borden, kćerkom američkog milijunaša koji se obogatio poslovima rudarenja i koji je bio kolekcionar francuskih i nizozemskih majstora. Bračni par je živio lagodan život. Kupili su vilu na Azurnoj obali i vilu u Camdenu, navraćali bi kod njegovih u Zagreb, kod njezinih u Chicago, no rijetko bi se bilo gdje zadržavali. U dva su navrata proputovali svijetom, prvi put brodom The Northern Light, kojemu je ona bila kapetanica. I naravno, buran život začinio je ljubavnim trokutom. Završilo je poprilično nesretno.

U kratim crtama, to je bio život Zlatka Balokovića, kojeg su s pravom u svijetu zvali - violinski genij.

Vjenčanje u New York Timesu

O njemu je upravo napisana knjiga “Zlatko i Joyce Baloković. Donatori Strossmayerove galerije starih majstora” ravnatelja Strossmayerove galerije HAZU Borivoja Popovčaka, na kojoj je radio pune tri godine, a koju je Nedjeljni ekskluzivno dobio na uvid.

Knjigu temelji na opsežnoj fotografskoj dokumentaciji iz fonda Baloković, koji je u vlasništvu HAZU, a mnoge su od fotografija prvi put u javnosti. U arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti čuva se u posebnoj kutiji, otisnutoj strojopisom, i autobiografija Zlatka Balokovića iz 1938. godine, kojom se Popovčak služio pišući knjigu.

A baš taj dio o ljubavnom trokutu ide otprilike ovako.

Zlatko Baloković odrastao je u Zagrebu, njegova supruga Joyce u Chicagu, svaki na svojoj strani svijeta. No, djetinjstvo nijednog ni drugog nije bilo lagano ni uobičajeno. Njegov je talent rano prepoznat pa je znao svirati violinu i po deset, ponekad i dvanaest sati dnevno već kao dvanaestogodišnjak. Ona je odrastala uz majku koja je u zrelim godinama postala religiozni fanatik, a kako je bila najmlađe dijete, najviše se na nju to i odrazilo. Željela je biti pjevačica, no majka joj je dozvolila da pjeva isključivo religiozne pjesme. Oboje su uspješno u mladosti ustrajali u svojim karijerama i o njihovom je vjenčanju, a bilo je to 1926. godine, izvještavao i The New York Times. U naslovu je stajalo “Pjevačica se udala za violinista”.

Joyce Borden
 

U ranoj je fazi njihova braka postojala i treća osoba, pijanistica koja je Balokovića često pratila po turnejama, Miriam Allen. Njih su dvoje prije braka s Joyce bili u vezi i Balokovićeva joj je ženidba teško pala, pa nije bila spremna nastaviti američku turneju na kojoj ga je pratila.

Odala se alkoholu

Naime, iako su se on i Joyce postavili prijateljski prema njoj i pokušali nastaviti zajednička druženja, “uslijed neuzvraćene ljubavi prema njemu odala se alkoholu”. A Balokoviću su već prije njegovi menadžeri Greg de Koos i Daniel Mayer predlagali da ju zamijeni jer su naslućivali kako će sve to završiti.

Knjiga Borivoja Popovčaka izdala je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i radi brojnih donacija ove obitelji Strossmayerovoj galeriji HAZU.

Joyce i Zlatko na vjenčanju
 

Naime, osim znamenite violine King Bartolomea Giuseppea Guarnerija del Gesùa iz 1735. godine, donacije su bračnog para neke od najvrednijih slika koje se nalaze u ovoj galeriji, relevantne i u međunarodnom kontekstu, kao što su “Seoska svadba” Pietera Brueghela mlađeg, “Krajolik” Camille Corota ili “Djevojka koja mete” Jean-Françoisa Milleta. Kako nam govori Popovčak, “među doniranim radovima je i pet slika Borislava Bogdanovića, srpskog slikara koji je studirao na Likovnoj akademiji u Zagrebu i izlagao kod Ulricha. Nakon smrti sina jedinca 1938. godine, on i supruga odlaze u Beograd, a potom u Ameriku, gdje im se rodio drugi sin Peter Bogdanovich, budući poznati režiser. Dopisuje se s njegovom sestrom Anom Bogdanovich, koja vodi očevu galeriju u Los Angelesu. Kad su došli u New York, Zlatko Baloković je za Borislava priredio zabavu i predstavio ga uglednim ličnostima u gradu. Ana kaže da se živo sjeća Zlatka i Joyce jer su često ljetovali u njihovoj ladanjskoj kućici The Little House u Connecticutu.

Joyce i Zlatko u Maksimiru
 

Što se tiče ostalih doniranih umjetnina, dio su sami kupovali, dio je, naročito onaj s domaćim autorima, on dobivao na poklon, a dio je već ranije naslijedila njegova supruga Joyce.

Zlatko Baloković rođen je 1895. Njegov otac Bogomil oženio je Juditu Szabo i zajedno su došli u Zagreb, gdje se rodio Zlatko, a godinu dana kasnije njegova sestra Zora. Zgrada u Petrinjskoj ulici u kojoj su rođeni, istražio je Popovčak, više ne postoji, kasnije su na tom mjestu, naime, podignute najamne zgrade.

Obitelj Baloković - otac Bogumil, majka Judita, Zlatko i Zora 1915. godine
 

I brat i sestra imali su glazbeni talent. Poučavala ih je majka, koja je bila pijanistica. Često su nastupali zajedno, primjerice, u programu na terasi hotela Terapija u Crikvenici. Ostalo je zabilježeno kako “Vrazove ‘Đulabije’ pjeva mali Zlatko uz klavirsku pratnju majke Judite”.

Baloković se prisjeća u svojoj autobiografiji da je kao dijete često pjevao u crkvama. “Mora da sam imao rijetko zvonki glas”, piše. Učenju violine posvetio se kasnije, kada u njihovu kuću dolazi živjeti violinist i pedagog Vaclav Huml. Nije bilo predaha, kako je u autobiografiji pisao Baloković: “Od moje 12 godine prof. Huml živio je u našoj kući jer je želio da imadem po mogućnosti dnevnu privatnu odluku. Mi smo radili gotovo dnevno, osim nedjelje, obično od 7.30 do 22.00 navečer. A ljetom me je poveo sa sobom u njegov rodni gradić Beroun u Češkoj, gdje smo tijekom srpnja i kolovoza radili barem tri sata dnevno. To znači da sam od moje 12 godine dalje posvetio osim nedjelje barem 6-7 sati svakodnevnom vježbanju, a kad sam bio u Zagrebu tome radu je još bio pripojen studij u gimnaziji, a kasnije privatna obuka da se spasi vrijeme, te studij harmonije, kompozicije, glasovira, komorne muzike u Glazbenom zavodu...”.

Zlatko Baloković i sestra Zora
 

Iako je pohađao Kraljevsku veliku donjogradsku gimnaziju, gdje je danas Muzej Mimara, školovanje nije nastavio jer je imao sve veće obaveze prema učenju violine. Hobi mu je bio nogomet.

Zarana je prepoznat njegov talent. U Glazbenom zavodu prvi je put nastupio kao mladić 1907. U autobiografiji piše kako je “spontana reakcija publike bila tako burna, da je prvi put u historiji te važne kulturne hrvatske institucije njemu bilo dozvoljeno da zahvali publici”. Antun Gustav Matoš u njemu je vidio, kako je pisao, “guslača budućnosti već iz njegovog prvog poteza gudalom”. U Beču se Baloković školovao kod Otakara Ševčíka, potom na poziv Moskovske filharmonije odlazi u Moskvu, gdje je po vlastitom priznanju “doživio najveće priznanje života”. Publika ga je na bis na pozornicu pozvala čak trideset dva puta. Zvijezda je rođena. Zamoljen je da održi poseban koncert za Kardinalski zbor u vatikanskoj Sali Pija, a potom je primljen na privatnu audijenciju k papi Piju X.

Na carskom dvoru

U Beču je 1915., zalaganjem barunice Ade Vranyczany, svirao caru Franji Josipu I. na njegovu dvoru. U pismu koje mu je 19. travnja 1915. upućeno iz Wilhelminenberga barunica ga obavještava da ga je “Njegovo Carsko Visočanstvo pozvalo na večeru 23. ovog mjeseca u 7 sati navečer. Nakon toga pružit će mu se prilika da pokaže svoju visoku umjetnost”.

Ratne je godine neko vrijeme obitelj živjela i u Trstu. Naime, njegov otac Bogomil postao je visoko rangirani oficir zadužen za vezu pri štabu generala Borojevića u Istri blizu talijanske granice, a obitelj je živjela u apartmanu u gradu te u vili blizu mora. U talijanskom je gradu svirao u korist siročadi vojnika.

Tri godine, potom, živi u Londonu. Nakon toga, kako navodi Popovčak, “prihvaća poziv američkog menadžera Roberta de Brucea i odlazi 6. siječnja 1924. iz Plymoutha parobrodom SS Paris u New York. S ovog luksuznog transatlantika se razglednicom javlja ocu te mu piše da su ga na brodu primili “kao pravog stara”.

Po dolasku u Ameriku nastupa u najvažnijim dvoranama, hvale ga vodeći američki mediji, to je vrijeme u kojemu počinje nastupati i sa spomenutom Miriam Allen, kod koje je i proveo ljeto. No ubrzo će, nakon zabave priređene za njega nakon nastupa u Carnegie Hallu, upoznati i buduću suprugu Joyce. Iako se i poslovno i privatno družio s pijanisticom Miram Allen, u pismima upućenima sestri Zori “sve više izražava svoje simpatije prema Joyce Borden opisujući njezine izvanredne karakterne osobine, da bi je u pismu od 24. travnja izvijestio da će se on i Joyce vjenčati 11. svibnja u njujorškoj Gradskoj vijećnici”.

Joyce i Zlatko Baloković u New Yorku
 

Životom, pak, Jocelyn, Borivoj Popovčak bavi se u posebnom poglavlju. Odrasla je kao najmlađe dijete u elitnom dijelu Chicaga, gdje je njezin otac William podigao kuću u stilu francuskog dvorca. No, kako tumači Popovčak: “Idilu te imućne obitelji iznenada je prekinula majka Mary, koja se bila priklonila jednoj fundamentalističkoj evangelističko-kršćanskoj sekti. Odrekavši se svih ‘ovozemaljskih’ užitaka i radosti, svoj je intenzivni vjerski zanos, dakako, željela prenijeti i na svoju djecu.

Dvoje starijih, John i Mary, imali su već zacrtan životni put, no dvoje najmlađih, William i Joyce, nije izbjeglo majčinu religijsko-kreposnu ‘torturu’. Najgore je pri svemu prošla najmlađa Joyce. S majkom je otišla u New York, studirala, a počela je i učiti klavir. No, od te je karijere odustala i počela se baviti pjevanjem, na veliko negodovanje majke, koja je inzistirala na tome da pjeva samo u slavu Boga. Usprkos majčinim prosvjedima, Joyce ulazi u kazališni svijet uspjevši i nastupiti s nekim manjim ulogama na Broadwayu te čak otići na kraću turneju s putujućom kazališnom družinom”.

Kada je upoznala budućeg supruga, nastupala je u operi “Immortal Hour” Rutlanda Boughtona.

Violina kao vjenčani dar

Oženili su se 11. svibnja 1926. u Americi. U Londonu je, kao vjenčani dar, dobio od supruge Joyce violinu Bartolomea Giuseppea Guarnerija del Gesùa.

Na jesen su došli i do Zagreba i “tom im je prigodom upriličen svečani doček na Glavnom kolodvoru uz nazočnost visokih državnih ličnosti i odličnika, predstavnika ženskih udruženja, Hrvatskog sokola, brojnih građana i djece, uz vojnu glazbu koja je svirala tijekom dočeka u paviljonu na Zrinjevcu. Razdragana publika pratila ih je sve do doma roditelja u Draškovićevoj ulici, gdje su odsjeli”.

Baloković s Titom u Dubrovniku
 

Nakon Zagreba, bračni par odlazi na Azurnu obalu. U mjestašcu Èze Village u brdima između Nice i Monaca, s pogledom na more i obalu, pronalaze više starih ruševina koje odlučuju preurediti u svoju oazu za odmor.

“Otkupivši parcele od 140 vlasnika, u razdoblju od tri godine uredili su kompleks koji su nazvali Château de la Chèvre d’Or (Dvorac Zlatne koze), nazvan prema jednoj od lokalnih legendi”. Puno u to doba putuju. Od njezina brata, koji je u međuvremenu bankrotirao, otkupili su jahtu The Northern Light. Nakon toga počinje njihova morska avantura, odlučuju iz Amerike ploviti do Australije i Novog Zelanda, gdje je on pozvan na turneju.  Jahta The Northern Light s ukupno četrnaest članova posade zaplovila je iz luke u San Franciscu prema otvorenom moru i pacifičkim otocima u travnju 1931. godine. O ženi kapetanici broda piše onodobna štampa, a naš sugovornik Popovčak ovako je rekonstruirao putovanje slavnog para: “Tom dugom putovanju prethodile su, dakako, opsežne pripreme.

Rita Hyworth s plakatom o Jugoslaviji
 

Dok je Joyce imala pune ruke posla oko utvrđivanja rute, uređenja broda, biranja posade, opskrbe i mnogih drugih stvari prijeko potrebnih za plovidbu, Zlatko je prije svega brinuo o sigurnosti svojih violina. Na put je ponio Ernst Stradivarija i Comte de Vière Guarnerija del Gesùa, koje je pohranio u poseban limeni sanduk, čije je dno ispunio s nekoliko kilograma listića čaja kako bi apsorbirali eventualnu vlagu.

Za prakticiranje je ponio dvije manje vrijedne violine. Nabavio je i pokretni ribarski stolac koji je učvrstio u salonu jahte, kako bi mogao vježbati i manje-više ostati u uspravnom položaju usprkos ljuljanju broda”, nastavljajući kako je slavni violinist “dakako, marljivo vježbao, ali i, kako piše Joyce, kratio vrijeme gađajući puškom limenke u moru.

Prema njezinom pedantno vođenom brodskom dnevniku, prvo kopno na koje je jahta pristala nakon dvadeset dana bio je otok Nuku Hiva, najveći od otoka Francuske Polinezije. Na putu prema obalama Australije Joyce i Zlatko obišli su još otoke Hiva Oa, Tahiti, Tonga i Fiji, istražujući svaki od njih, družeći se s kolonijalcima, uglavnom predstavnicima vlasti, ali i domaćim stanovništvom, te su pritom stjecali brojna prijateljstva”.

Žena skiper na putu oko svijeta

Nakon dva mjeseca u Sydneyu su ih dočekali mnogi fotoreporteri. Nakon Australije i Novog Zelanda nastavili su plovidbu, šesnaest mjeseci, oko svijeta, a naslovi u novinama su glasili: “Žena skiper završila put oko svijeta”, “Skiper Joyce Baloković oplovila svijet da bi supruga odvela na koncert”, “Žena je upravljala brodom dok je suprug vježbao violinu”...

Tridesete godine ovi avanturisti provode između važnih koncerata i putovanja.

Ante Tresić i Baloković
 

Četrdesetih godina žive većinom u Americi, Popovčak piše kako je Baloković okupio nekolicinu prijatelja u njujorškom stanu u kojemu su živjeli on i Joyce “kako bi razmotrili osnivanje odbora za američku pomoć Jugoslaviji. Tako je utemeljena organizacija The American Friends of Yugoslavia, kojoj su na čelu kao počasni pokrovitelji bili supruga američkog predsjednika Eleanor Roosevelt, jugoslavenska kraljica Marija u Londonu, američki predsjednik Frank L. Polk, čuveni advokat, pisac i urednik časopisa Foreign Affairs Hamilton Fish Armstrong...”.

S Eleanor Roosevelt već su ranije prijateljevali, sačuvane su mnoge fotografije para s njom. Baloković je držao govore u korist Jugoslavije i Tita, jedan na Wall Streetu u New Yorku, drugi u Chicagu, organizirao je pomoć Jugoslaviji... Kada bi dolazili u Jugoslaviju, Tito bi ih uvijek dočekivao s počastima.

Baloković i Eleanor Roosevelt
 

Godine 1965. bračni par odlazi na Azurnu obalu. U svojoj nekadašnjoj vili u Èzeu priređuju 1. ožujka “musical supper party”. Bila je to, kako je zapisala Joyce, “blistava noć glazbe u Château de la Chèvre d’Or”, gdje je Zlatko Baloković, okružen prijateljima, muzicirao posljednji put”.

Zlatko Baloković umro je 29. ožujka 1965. u Veneciji, ona ga je nadživjela šest godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 04:08