James Blake 2011. godine očarao je kritiku i prilično širok krug publike istoimenim debijem, sazdanim na razmeđi dvaju inače oštro podijeljenih glazbenih svjetova. S jedne strane, Blake je kantautor, srodan Antonyju Hegartyju (Antony & The Johnsons) i Justinu Vernonu (Bon Iver), no njegova glazba produkt je dubstep strujanja i inteligentne elektronike kakve njeguju William Bevan (Burial) ili Kieran Hebden (Four Tet), a padale su i usporedbe s maštovitošću Kanyea Westa. S Westom i Vernonom Blake je proveo dio 2012. godine, a to novostečeno pobratimstvo srodnih umjetničkih duša očitovalo se i na njegovom drugom albumu “Overgrown”. Nježne klavirske teme i molećivi falseto - poduprti sinkopiranim, abrazivnim elektronskih ritmovima, grebanjem i šumovima - bili su temelj njegovog debija.
Blake je i ovaj put stilski ostao na sličnom tragu, ali uz manje fragmentiranosti te uz još nježnije i vještije stapanje poetičnog i avangardnog, akustičnog i elektronskog, bjelačkog i crnačkog. Njegov autorski razvoj na albumu na kojem je jednu pjesmu producirao Brian Eno, a u singlu “Retrograde” gostovao reper RZA, doista je fascinantan. Nema više ni primisli o jednodimenzionalnosti ili ponavljanju obrazaca koji su donekle umanjili ukupni dojam debija. “Overgrown”, naprotiv, pomno je konstruiran album s pjesmama koje izmiču strogoj stilskoj definiciji. Kritičari su išli toliko daleko da su navodili kako na Blakeovom novom albumu čuju odjeke epohalne Sinatrine “In The Wee Small Hours” i Cheta Bakera, što zbog nokturalnog ugođaja doista stoji, ali i nepomućeni smisao eksperimentalnosti kakva je nekoć krasila Björk ili Trickyja.
Osobno, “Overgrown” mi zvuči kao da je Brian Eno odlučio Antonyja Hegartyja prezentirati kao R&B pjevača, recimo D’angela na čelu neo-folk skupine Bon Iver ili uskrsnuo duh Nicka Drakea da postane dubstep kantautor ili lider benda The xx pri čemu je Blakeov ranjivi vokal jednako moćno oružje kao i njegova skladateljska i glazbeničko-producentska maštovitost kojom perfektno kombinira klavirske akorde, gudačke štrajhove, elektronske ritmove, sintisajzerske tapiserije i falseto čija bi tugaljivost otopila i ledom okovana srce najvećih tirana. “Overgrown” se doima poput komada velike umjetnosti koja će s vremenom dobivati na kvaliteti i značaju.
Otac Jamesa Blakea je gitarist James Litherland iz nekadašnje prog-rock grupe Colosseum. Klada, dakle, nije pala daleko od stabla, no čini se kako bi se Blakeovim duhovnim očevima prije mogli smatrati Brian Eno pa David Sylvian, nekadašnji lider grupe Japan te nažalost prilično zaboravljeni John Foxx, romantični i senzibilni synth-pop avangardist i originalni pjevač Ultravoxa, ali i kantautori poput Nicka Drakea ili Tima Buckleya.
Dolazak Jamesa Blakea na hvarski boutique-festival For, nakon ovako dojmljivog i krasnog “Overgrowna”, prava je senzacija.