PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

NOVI ALBUM SNIMLJEN NA BROADWAYU Veličanstvena predstava Springsteenovog i naših života

Ideja je bila održati “što intimnije i što osobnije nastupe”, a za takvu misiju jedan od najvećih rock glazbenika našeg vremena odabrao je  Walter Kerr Theatre

Bruce Springsteen u subotu 15. prosinca održao je posljednji od 236 nastupa u Walter Kerr Theatreu, koliko je kroz tri dionice, počevši 3. listopada 2017., održao u tom brodvejskom kazalištu.

Dan prije zadnjeg nastupa diskografska kuća Columbia Records objavila je album “Springsteen On Broadway”, a dan poslije Netflix je emitirao dva i pol sata dugu audio-video snimku u režiji iskusnog Thoma Zimnyja snimljenu na dva koncerta, 17. i 18. srpnja 2018. godine.

Springsteenovim riječima rečeno, ideja je bila održati “što intimnije i što osobnije nastupe”, a za takvu misiju odabrao je spomenuti Walter Kerr Theatre. “S izuzetkom jednog ili dva mjesta, to je najmanja dvorana u kojoj sam nastupao u posljednjih 40 godina. Samo ja, akustična gitara, usna harmonika, klavir, riječi i glazba. Neki su dijelovi nastupa govorni, neki pjevani.” I to je to, no iz nečega naizgled tako jednostavnog stvorio je formu u kojoj bi se malotko od njegovih glazbenih i glumačkih kolega usudio okušati.

Bazirajući nastup na hvaljenoj autobiografiji “Born To Run” te pjesmama koje ponajviše korespondiraju s njegovim životnim putom, Springsteen je na krajnje osoban i posve jedinstven način stvorio nevjerojatan hibrid (akustičnog) koncerta, monodrame, stand-up komedije, “filozofskog teatra” i “čitanja knjige”. Pa i mnogo više od toga.

 

Monolog

Prepričavajući i pjevajući svoj život Springsteen vlastitu personu, odavno veću od života, ogoljuje do kosti. Prvo na Broadwayu, a sada i na snimci. Za početak, u jednom od monologa kaže: “Nikada u životu nisam imao pošten posao, nikada nešto teško šljakao, nikada radio od devet do pet, nikada vidio unutrašnjost tvornice, a ipak je to ono o čemu sam pisao. Pred vama je čovjek koji je postao ludo i apsurdno uspješan u pisanju o nečemu o čemu apsolutno nema nikakva iskustva. Sve sam to izmislio. Eto, toliko sam dobar”.

No, u tom monologu, elegantno isprekidanom stankama da se publika nasmije, jer ipak je ovo režirana kazališna predstava koliko i koncert, otkriva se bit onoga što Springsteen čini otkad je kao “Born to Run”, “Mister Thunberfuckingroad” i “Roadrunner Man”, odlučio otići iz “smrtne klopke” i “kenjare” zvane Freehold, New Jersey. Pobjegao, da bi se na koncu vratio živjeti “na deset minuta vožnje” od susjedstva iz kojeg je kao dvadesetogodišnjak otišao ganjajući svoje snove da bi sada duhovito zapitao i sebe i publiku: “Pa tko bi kupio pjesmu naslova ‘Born To Comeback’”?

 

A ta bit njegova poslanja - tako predivna i esencijalna i za čuti i za vidjeti na snimci “Springsteen On Broadway” - svodi se na to da je bolje, istinitije i vjernije od ikoga opjevao svoj, ali i živote običnih ljudi koje toliko dobro razumije da nije ni morao raditi od devet do pet u nekom uredu ili u tvornici ili za volanom. Njegovo je bilo “samo” da stvori veličanstvenu fresku u kojoj se odražavaju i njegova i naša stremljenja. Koliko njegova potreba za bijegom, toliko naša potreba da podnesemo običnost. Koliko njegova monumentalnost, toliko naša kolotečina, pri čemu nikada ne zaboravlja da je unatoč uspjehu (bio i ostao) jedan od nas. Posve razgolitivši dušu i izvlačeći iz sebe vlastitu esenciju, sada i na Broadwayu, Springsteen i sebe i nas suočava s nama samima. I to kako bismo se osjećali bolje jer naše ogledavanje u njegovu uspjehu istodobno je njegova refleksija naše svakodnevne egzistencije. Desetljećima je na vrhu, ali nikada nije zaboravio odakle je i kako krenuo.

Stoga, kad pjeva “Growin’ up”, a prije toga govori o tome kako je kao sedmogodišnji dječak vidio Elvisa na televiziji 1956. godine, pa poželio svirati i pjevati te iz tog razloga nagovorio majku da mu kupi gitaru, Springsteen pjeva i govori o mnogima od nas. Njegova je priča o Elvisu i moja priča o tome kako sam se osjećao kad sam kao šestogodišnjak u ruke primio album “Beatles For Sale” u Jugotonovoj prodavaonici u Bogovićevoj ili kao dvanaestogodišnjak prvi put na Radiju Zagreb čuo Ramonese. I tada poželio pisati o glazbi, biti DJ na radiju, objavljivati ploče i organizirati koncerte. Ili, kako bi on to rekao, maštao o tome kako i čime da ispunim “prazan papir” života. Tada još ne gledaš u retrovizor nego samo kroz šofer-šajbu, ali i ne slutiš da će te na toliko željenom putu snaći nevolje pa i rat - kako njega, tako mene - protiv kojeg je progovorio s pogrešno protumačenom, a zapravo mučnom antiratnom pjesmom “Born In The U.S.A.”.

 

Blizak i razumljiv

Ili, kad govori o svojem Freeholdu i pjeva “My Hometown”, on zapravo govori i pjeva o mojem, zapadnom obrubu Zagreba na kojem sam odrastao. Nikada ne vidjevši njegov kvart, a ni on moj, ipak znam o kojem stablu govori jer njegovo je stablo iz Freeholda i ono moje koje je raslo na vidikovcu iznad Gajnica. Kad se prisjeća kako se njegovim kvartom širio miris iz obližnje tvornice kave, to je u suštini isto kao kad se prisjetim kako se mojim kvartom zimi širio miris spaljenog ugljena iz zgrada i drva iz kuća, a ljeti na plehnatu ogradu balkona našeg stana slijegala prašina iz cementare koji je moja majka uporno mela svakog božjeg dana. Njegova je drama s ocem i moja, donekle drukčija, ali donekle i ista. Apstrahirajte iz ovih usporedbi moju malenkost jer ono što vam želim reći jest da se bilo tko od nas može prepoznati u njegovim stihovima i shvatiti da smo i mi i Springsteen - jedno.

OK, “mala” razlika leži u tome što je on postao najveća rock zvijezda našeg doba, a mi to nismo, ali ima nešto vrlo utješno i izuzetno emotivno kad čujemo kako na Broadwayu poistovjećuje sebe i svakoga od običnih ljudi koje je svojim pjesmama dotaknuo. On je naše ogledalo, a mi njegova inspiracija te razlog zašto je postao tako veličanstven, a opet ostao tako blizak i razumljiv u vlastitoj jednostavnosti i životnosti. Stoga je i nama, onda, lakše podnijeti naše živote; kad čujemo i vidimo kako se sjeća mladenačkih ljubavi i još više dok se bori da održi ljubav prema Patti. Kad se s toliko emocija prisjeća odrastanja i stasanja i još više sada, kad počinje sumirati svoj životni put. Njegov je, doduše, bio grandiozan, naš ipak ne, ali kako i sam kaže, “bez nas ne bi bilo ni njegova putovanja”, nadajući se da smo međusobno isprepletenim životima jedni drugima bili “ugodni suputnici”.

 

Baš poput onoga njegova intimnog društva s kojim se prije gotovo pola stoljeća otisnuo iz New Jerseyja u San Francisco ne bi li ga barem netko zapazio. Pri tome je užasno smiješno kad govori kako je dobar dio puta s jedne na drugu obalu Amerike morao voziti iako nije imao ni vozačku niti je znao upravljati autom, iako će uskoro napisati pjesme poput “Racing In The Streets”, “Born To Run”, “Thunder Road” i drugih gdje je automobil neizostavan dio priče. Unatoč tome, uspio je doći kamo je naumio. Ne samo na tom putu za San Francisco tijekom kojeg počinje otkrivati i Ameriku i sebe, kako bi i sebe i nju i svijet opisao u svojim pjesmama gdje se iznova i iznova prepliće njegovo i naše, nego i u životu kojim reflektira svoje i naše snove te nadanja, boli i patnje.

Oče naš

Na “Springsteen On Broadwayu” Bruce sve to čini s nikad izoštrenijim osjećajem za dramu i komediju, gorčinu i slatkoću, humor i sjetu, tamno i svjetlo, lijepo i ružno, lako i teško, i to u perfektno odmjerenim dozama. Sve to uvezano je u jedno veliko i važno klupko pjesme i priče, odnosno uobličeno u koncert koji će ući u red najboljih nastupa zabilježenih za vječnost i kazališnu predstavu kao svjedočanstvo jednog grandioznog životnog te umjetničkog ciklusa.

 

Raspredajući niti tog klupka najmanje me deset puta do suza nasmijao i tri puta rasplakao; uključivši i kad je prije odjavne “Born To Run”, prisjećajući se Clarencea “Big Man” Clemonsa i drugih prijatelja, izrekao “Oče naš”. Poetičnije i osjećajnije nego bilo koji svećenik, i to je u mojem životu doslovce bilo prvi i vjerojatno posljednji put da sam se osjetio poput katolika, što krštenjem davne 1967. godine, igrom slučaja, jesam postao, ali očito ne i ostao.

Ipak, koliko god jednostavno i lako izgledalo, Springsteenov brodvejski nastup utemeljen je i na pisanom tekstu, ali tako živopisno izvedenom i uprizorenom da se doima kao da vam za šankom pripovijeda zgode iz svojega života. A vi mu, ako ne uživo, onda barem u mislima, odgovarate i, još važnije, konverzirate sa samim sobom i vlastitom dušom koja će “ostati ovdje” i kad odete s “pozornice”. Jer dok on svodi “račune” svojega života (na Broadwayu u New Yorku koji mu se kao klincu činio “milijun milja daleko”, premda leži na samo sat vožnje od New Jerseya), tako i vi zbrajate vlastite “punte” (u intimi svoje sobe, daleko od svjetala pozornice).

Pa, unatoč svemu, možda zaključite da ipak nije sve bilo bez veze. Ma što radili i ma koliko u odnosu na njega bili i ostali obični, ali hej - ne može svatko biti Springsteen. Uostalom, poanta njegove “predstave” nije u tome koliko ste visoko dospjeli, nego da se uz njega zapitate kako ste iskoristili svoje postojanje na ovome svijetu. Pogledajte se u ogledalo i ne sudite preoštro. Bitno je tek da niste bili razmaženi i bahati, loši i zli nego čestiti i pošteni, ispravni i dobri. Sretan Božić.

Tijekom nastupa u Walter Kerr Theatreu na njujorškom Broadwayu, “pet dana tjedno, od utorka do subote”, Springsteena je uživo slušalo i gledalo oko 220 tisuća ljudi, a cijene ulaznica kretale su se od 75 do 850, kod preprodavača i od 1800 do 6700 dolara, što je i bio razlog da u dva navrata svoju “kazališnu rezidenciju” produži s početnih 60 na ukupno 236 nastupa.

Uz to, osvoji li za predstavu “Springsteen On Broadway” nagradu Tony, postat će jedan od tek dvadesetak “EGOT-a” u povijesti kojima je pošlo za rukom osvojiti četiri najprestižnije američke “entertainment” nagrade: Emmy (kazalište), Grammy (glazba), Oscara (film) i Tonyja (kazalište).

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo