KAJ NAJ TI PRINESEM, DRAGA

NOVI ALBUM VLADE KRESLINA Duboko emotivne pjesme o ljubavi i životu, prošlosti i ratu

Zagreb, 141113.
Dallas records, Paromlinska cesta 48.
Slovenski kantautor Vlado Kreslin.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
Davor Pongračić / CROPIX

Vlado Kreslin je i dalje je nedostižan većini kantautora južno i istočno od njegovih Beltinaca, ali i mnogima daleko na zapad i sjever od Prekmurja

Teško mi je po ne znam koji put naći misli i rečenice kojima bih vas nagovorio da, ako to već niste, napokon počnete slušati pjesme i albume istaknutog slovenskog kantautora Vlade Kreslina u čijem stvaralaštvu neizmjerno uživam već dobrih četvrt stoljeća. Stoga ću u pomoć, da u tom nastojanju ne ostanem sam, pozvati kolegu Borisa Dežulovića koji je nedavno u jednom eseju o Kreslinu zapisao i ovo: “Ja, recimo, Slovencima zavidim samo na jednoj stvari - na Vladi Kreslinu.

Nisam pri tom ljubomoran na činjenicu da slovenska kultura ima Vladu Kreslina: prvo, Vladu Kreslina s potpuno istim kulturno-povijesnim pravom kao Republika Slovenija imam i ja, u mnogočemu čak i više nego Slovenci, i drugo, ista ta kultura ima još nacionalnih zvijezda na kojima bi im Hrvati teoretski mogli biti zavidni. Kao slučajni statistički Hrvat ljubomoran sam zapravo na samu Republiku Sloveniju, na kulturu u kojoj je uopće moguće da Vlado Kreslin bude ozbiljna nacionalna zvijezda.”

 

To da je autor poput Kreslina ujedno i velika zvijezda doista je u današnje vrijeme čudo, ne samo u Sloveniji, nego i daleko šire jer danas su u mnogim državama zvijezde daleko manje kvalitetni i posve nebitni izvođači. A, eto, Kreslin je u svojoj domovini postao zvijezda zahvaljujući, kako Dežulović kaže na tragu i ranije iznesenih mišljenja i autora ovog teksta, “jednom tako nježnom rukopisu i tako tihom kantautorskom glasu - tako duboko uronjenom u slovensku, pače usku prekmursku tradiciju”.

I to je to čudo Vlade Kreslina i Slovenije na koje također mogu biti ljubomoran poput Dežulovića. Kao građanin Hrvatske u kojoj se tako nešto teško ili uopće ne može dogoditi iako mi je osobno Vlado, baš kao i Dežuloviću, ne samo jedan od najdražih kantautora iz cijeloga svijeta nego i čovjek čijih albuma imam ponajviše u svojoj kolekciji, a vremenom smo se i sprijateljili jer se jako dobro razumijemo kad su posrijedi glazba, emocije i ljudske vrednote.

Već od prve, naslovne pjesme “Kaj naj ti prinesem, draga”, u kojoj se pita što da donese supruzi po povratku iz bijelog svijeta, a ona mu kroz njegove stihove odgovara da želi samo da se vrati živ i čista srca, bilo mi je jasno da ni do konca ovog albuma neću izdržati da mi ne zasuzi oko.

Pogotovo kad sam na koncu čuo “Tistu zakartanu uru” uz muški zbor “Srečko Kosovel” i Simfonični orkester RTV Slovenije. Iz jedne obiteljske (ne)zgode o davno prokartanoj Omegi iz Prvog svjetskog rata, Kreslin je iznjedrio ne samo prekrasnu obiteljsku priču nego i veliku i važnu antiratnu pjesmu. Između te dvije fascinantno posložene skladbe, a u kojima Kreslin ponovo s lakoćom spaja vlastite prekmurske tradicije s bluesom, rockom i folkom proisteklim iz ostavštine njegovih uzora i kolega po peru i “črnoj kitari” poput Dylana, Younga ili Springsteena, naći ćete još nekoliko pjesama kakve je danas sve teže naći bilo gdje na svijetu.

Jedna od njih je i duboko osjećajna, kantrificirana “S tobom je izi” u hrvatskoj verziji s perfektnim gitarama Branka Bogunovića-Pifa i Davora Rodika, a druga melankolična “Reka” s kojom me ponovo preplavio emotivnošću. Nitko ne piše i ne pjeva tako o rijeci kao metafori života kao što to čini Kreslin, a ovaj tekst je prekratak da u njemu pobrojim sva ostala divna pjesnička i glazbena čuda tog tihog, ali i grandioznog, kako smatra i Dežulović, “pjesnika mog privatnog duha” s čijom se pjesničkom tankoćutnošću i glazbeničkim stapanjem lokalnog i globalnog malo tko može mjeriti i to u jako, jako širokom krugu oko njegovog rodnog Prekmurja.

Izdvajamo