J.... zemlju koja Bosne nema, glasila je nekoć poslovica koja, očito, nije držala vodu jer svaka zemlja koja je Bosnu imala - došla je svome kraju. Da ne lamentiramo o tome kakva i koliko danas Bosna postoji, radije se pozabavimo Bosancima u glazbi koji lako prelaze granice matične države ili zemlje porijekla. Bez obzira žive li i danas u Zagrebu poput Seje Sexona iz Zabranjenog pušenja ili Dine Šarana iz Letu štuke koji se prije nekoliko godina iz Zagreba vratio u Sarajevo.
Podsjetnika radi, ove godine zapažene albume su imali i Edo Maajka i Mile Kekin koji su porijeklom također Bosanci. I dok se Mile na novom solističkom albumu “Kuća bez krova” vještinom vrsnog storytellera prisjetio vlastitog djetinjstva u (ne)usporedivoj prizmi današnjice, Edo Maajka je na albumu “Put u plus” manirom potkovanog socio-političkog komentatara opservacije proširio s Bosne, Hrvatske i Balkana na europsku i globalnu razinu. Dakle, Mile je otišao u introspekciju, a Edo se pozabavio svjetskim problemima koji se tiču i nas ovdje pa tako i Seje Sexona i Dine Šarana koji novim albumima Zabranjenog pušenja i Letu štuka izvode sličnu inverziju.
Naime, osnovni ton albuma “Šok i nevjerica” Pušenja, jako naglašen već u uvodnoj “Svjetla Sarajeva”, Sejina je nostalgija za gradom njegove mladosti. U barem još nekoliko pjesama, naslovima i stihovima, sugerira da ih je stvarao u Sarajevu, a ne u Zagrebu, no gdje ih pisao Sejo pjesme poput “Gospođa Senada”, “Mahala u magli”, “Klupa na kojoj piše Kenan” i jest stvarao u Sarajevu i Bosni. Gdje god bio, zauvijek će ostati Sarajlija i Bosanac kojeg zbog njegove iskrenosti, jednostavnosti i topline ljudi i ovdje vole. Na svoj način postao je i boljim Zagrepčaninom od mnogih rođenih Zagrepčana, a to vrijedi i za Edu Maajku i Mileta Kekina. U tom smislu, Sejina nostalgija iz Zagreba za Sarajevom nije bitno drugačija od nostalgije nekog splitskog Zagrepčanina za Splitom.
Ono što smeta je višak pjesama bez kojih bi tradicionalistički rock album “Šok i nevjerica”, s nešto bosanskih i irskih folk elemenata, bio koherentniji i dojmljiviji. Primjerice, “Upuc’o sam šerifa buzu” je poput slabe imitacije Pušenja iz sredine 80-ih, “Amilina pjesma” opasno blizu estradluka i narodnjaka, “Trener” tematski suvišak u duhu balkanskog hard rocka 70-ih, a “Bosman – prvi bosanski superjunak” ispod Dubiozinih akrobacija. Bez te četiri pjesme “Šok i nevjerica” bi se sa šezdesetak sveo na četrdesetak konciznijih i protočnijih minuta, a osnovna tema bila čišća. Time bi “Šok i nevjerica” bio jači od bilo kojeg albuma Pušenja u ovom stoljeću, ali ni ovako nije loše. Sejo i danas zna osmisliti priču, a Pušenje istu dovesti do slušatelja.
Istodobno, dok Sejo u Zagrebu žali za Sarajevom, Dino je u potonjem sa Štukama osmislio i snimio prilično moderan album “Topla voda”, više usporediv s izdanjima Pipsa nego Pušenja. Nema na “Toploj vodi” nostalgije, ni za Sarajevom iz Šaranovog djetinjstva, ni za Zagrebom kojeg je ostavio pa ni široko postavljenog storytellinga kao u Seje. Naprotiv, Dino je relativno škrt na riječima i ne krca pjesme s mnogo strofa, ali je jako efektan u metaforama i parabolama, interesantan u opažanju suvremenog svijeta i inteligentan pri sažimanju velikih tema u kratke stihove koji uz glazbu Štuka promiču filmskom brzinom.
Ljubav, neodvojiva iz nerazmrsivog klupka bolesnog društva, osnovna je potka “Tople vode”, a naizgled ležerni Dino svako toliko zabljesne zrncima mudrosti poput “bože zdravlja, kada pravde nema”, “šta ljudski mozak je ni mozak ne zna”, “vrijeme drobi, melje, samo puste želje” ili “robot tebe zamijeniće, nisi rentabilno biće” iz “Zemlja gori” ostvarenoj s Dubiozom kolektiv. Takve stihove čovjek dugo pamti, a zamalo svaka od devet pjesama s četvrtog albuma Štuka – konsturiranog i poput osuvremenjivanja novovalne poetike Rundeka, Stublića i Štulića, uz doticaj sa srednjestrujšakim pop-rockom Valjka, Jabuke i Prljavaca – potencijalni je hit ili autorski pogodak u metu bez izmišljanja tople vode.
Naročito najdojmljivije poput elektronizirane “Bože, zdravlja”, “Supermarketa” u ritmu ska glazbe, psihodeliziranih “Bočica”, elegične “Tople vode” i poluakustičnog “Žada”. Neosporno, duh sarajevske pop-rock škole zamjetan je kao i na ranijim izdanjima Štuka koje i nakon sedam godina pauze na četvrtom albumu nastavljaju spretno plivati “new wave 2.0” inačicom čijim valovima Šaran slušatelje zapljuskuje pametnim socijalnim i lijepim ljubavnim porukama. Možeš Bosanca preseliti iz Bosne, ali ne možeš Bosnu istjerati iz Bosanca.