Zaokupila mi je pažnju zadimljenim glasom, samouvjerenošću i pogledom publici u oči, da bi iduće godine objavila solidan nastupni album “Djeca” na kojem se mogla osjetiti i inspiracija djelima Alanis Morissette. Nakon toga Sara je više nego hrabro zaokretala kurs da bi s EP-om “Jesen” (2014) u produkciji Edija Cukerića i s Konradom Mulvajom - Konom, nekoć članom kultne punk grupe Overflow, krenula u smjeru ukusne i inteligentne elektronske glazbe unutar koje se maštovito poigravala vlastitim glasom.
Tri duge skladbe
Albumom “Tišina” (2016) predstavila se kao uporna i svojeglava, slušljiva i erotična, suptilna i avanturistička, eksperimentatorica koja ipak sjajno pliva i u pop vodama. Pokazalo se i da se ne boji promjene kursa u karijeri koja je sve više dobivala na zamahu, a pao je i jedan Porin. Sada s albumom “Gdje povlačiš crtu?” donosi tri duge skladbe, derivirane iz prethodnog izdanja “Tišina”, a koje su temelj istoimenog scensko-glazbenog djela kroz koji propituje vlastiti autorsko-izvođački koncept.
Podsjetnika radi, Sara se “brusila” i kroz predstavu Montažstroja “Mali čovjek želi preko crte”, a i kroz “Gdje povlačiš crtu?” provlači se tema iz pjesme Šarla Akrobate “Ona se budi”.
To djelo nastalo je na poziv Hrvatskog radija u okviru međunarodnog projekta “Art’s Birthday” (17. siječnja) u organizaciji sekcije Euroradio Ars Acustica. Ta je radijska premijera, 17. siječnja 2017. godine iz zagrebačkog Vintage Industrial Bara, emitirana izravno u 20 europskih država putem tamošnjih javnih radio-postaja i potom izvođena uživo u nekoliko zemalja, da bi sada bila objavljena kao album koji će Sara dodatno izvoditi i promovirati. Uz Saru i Konrada te klavijaturista Zdeslava Klarića i basista Vedrana Peternela, ovdje zaduženih za glazbu, za dijaloški dio projekta angažirani su glumica Dora Lipovčan i Ivan Laić iz koprivničkog glazbenog kolektiva Moskau, a za dramaturgiju redateljica Nora Krstulović.
Protiv kompromisa
Naravno, stihovi su Sarini, a njima na “Gdje povlačiš crtu?” naznačuje, sebi i drugima, da negdje mora biti ta famozna crta; u ovom slučaju ne ona preko koje “mali čovjek” ne smije prijeći iako bi trebao barem stremiti tome, nego ona koju nitko ne bi smio prijeći, a da ne zaglibi u trulom kompromisu. Umjetničkom, društvenom, političkom, ekonomskom, egzistencijalnom. U tom smislu, koliko “Gdje povlačiš crtu?” jest deriviran iz “Tišine,” toliko je i odmaknut od nje.
Naime, ako je Sara na “Tišini” iskazivala želju za samoćom u kaosu svijeta i duhovnom miru kao odmaku od lavine (fake i hate) newsa i simultanke politike i spektakla, toliko ovdje sličnim glazbenim jezikom konfrontira sebe protiv kompromisa koji istinski umjetnici, a to Sara jest, nikada i nikako ne bi smjeli činiti, ma kakva bila prevladavajuća matica. Gotovo pa bi se moglo reći da Sara osobnim ukusom kreće u okršaj s dominantnom estetikom ovdašnje glazbe, a onda se ta ideja može, barem imaginacijom slušatelja, proširiti i na pitanje o ponovo sve diskutabilnijoj etici u našem današnjem društvu, užem i širem. Analogno, ovo je potencijalno projekt koji bi bez obzira na jezik mogao biti razumljiv ne samo nama u Hrvatskoj nego i diljem Europe. Parafrazirajući naslove triju skladbi koje tvore “Gdje povlačiš crtu?”, Sara je povukla tu liniju preko koje ne želi prijeći, e da bi ostala svoja i sačuvala svoje pjesme. Nažalost, utopija je da će političari i ostali društveni velmože razmišljati na njezin način. Doista, gdje oni povlače crtu, ako je uopće povlače?