PIŠE A. DRAGAŠ

Oliver u režiji Elvisa Stanića: Sigurna plovidba ‘arhidalmatinca’

Prožimanje ljubavi, mora, sunca i melankolije potka je i novog, n-tog Oliverova albuma po redu.

Imala je dugovječna hrvatska zvijezada zabavne glazbe, naizgled nepomućena sjaja, spornih dionica u karijeri, ali od sredine 90-ih i albuma “Vrime” kojim je “ponovo izmislio sebe”, a posebice studijskim i live albumima za Aquarius, u čiju je nisku zgodno uklopio i suradnju sa Stjepanom Hauserom, Oliver ne zna za nevere i brodolome.

Ako je prethodni studijski album “Samo da je tu” sugerirao priklanjanje starim ljubavima, soulu i bluesu, naravno na njegov, dalmatinski način, “Tišina mora” sugerira priklanjanje još jednoj “ljubavnici” - jazzu s mediteranskim, odosno latino ugođajem, za što je najzaduženiji i najzaslužniji Elvis Stanić. Ako je “Samo da je tu” na kojem je ključni suradnik bio Ante Gelo bio najvaljivan kao album otklona od standardnog stila “kasnog” Olivera, što se ipak pokazalo netočnim, čini si da je slična receptura primijenjena i na “Tišini mora”.

Elvis Stanić, koji je odsvirao gotovo sve instrumente, toliko je zamjetan, na ukusan način da ne bi bilo pogrešne interpretacije, da se može govoriti o još jednom novom smjeru. Ipak, “Tišina mora”, zahvaljujući glavnim autorima ( Tedi Spalato, Branimir Mihaljević, Arne Politeo, neizbježni Jakša Fiamengo i sam Dragojević), klasičan je oliverovski album.

Doduše, prvi taktovi uvodne skladbe “Moje lipo”, zahvaljujući Elvisovoj usnoj harmonici, naznačuju da bi pred nama mogao biti album stilski srodan posljednjem uratku Boba Dylana. Ovdje, naravno, ne mislim na dylanove stihove nego na njegova poigravanja arhivskim žanrovima. No, to je samo zgodan detalj koji sugerira u kojim je sve pravcima mogla poći “Tišina mora”. Šteta što se to nije dogodilo jer osobno još maštam o jednom albumu na kojem bi Oliver posve uronio u blues, jazz, stari R&B, doo wop…

Stazom jazza tako je najsnažnije kročila najdojmljivija, naslovna skladba “Tišina mora” za koju glazbu, kao i za šansonu “ Zadnja karta”, potpisuje sam Oliver, ponovo prizivajući naklonost bijelo-crnim jazz tipkama Charlieja Richa i Raya Charlesa, dok odjavna, unplugged verzija “Konfidence”, nešto poput usporene bossa nove s divnim solom Branka Sterpina na flughorneu savršeno pristaje “arhidalmatincu” u čiju je mrežu ponovo ulovljeno nekoliko maestralnih skladbi, uključivši spomenutu “Moje lipo”, ukusan dalmatinski pop Branimira Mihaljevića “Do kraja vrimena”, klasičnu dalmatinsku kanconu Tedija Spalata “Jel’ mi suđeno” te finu spregu sintisajzera, električne gitare i “clemonsovskog” sola saksofonista Dražena Bogdanovića u “S tobon jubavi” Arnea Politea.

Kao i za bestseler “Samo da je tu”, tako i za “Tišinu mora” stoji da je šteta što tada Ante Gelo, a sada Elvis Stanić nisu još dublje Oliverov glas uronili u jazz i blues, ali veseli što Oliver stari dostojanstveno, uživajući u ljepoti života pod mora plavetnoga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. prosinac 2023 18:51