ZAGREBAČKA FILHARMONIJA

'ONA JE NAŠ MESSI' Zaorilo se iz publike nakon nastupa Martine Filjak u Lisinskom...

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 30.04.2018. u 13:44

Zagrebačka filharmonija

Martina Filjak

Pa ona je naš Messi! Zaorilo se iz publike nakon nastupa Martine Filjak u Plavome ciklusu Zagrebačke filharmonije u Lisinskom 27. travnja, koju je dvorana ispratila bučnim i dugim ovacijama.

Spontana reakcija možda baš i ne bi bila umjesna usporedba klasične glazbe i nogometa da nije riječ o velemajstorima, kada se brišu i granice konvencija, a možda ni naša proslavljena pijanistica ne bi imala ništa protiv društva velikog Argentinca.

O danas 40-godišnjoj glazbenici znamo gotovo sve. O ocu Ranku i profesoru Vladimiru Krpanu, reprezentantima Stančićeve zagrebačke pijanističke škole, o debiju u šestoj godini života, brojnim nagradama na našim i svjetskim natjecanjima i još brojnijim svjetskim turnejama koje je nose s kontinenta na kontinent u najuglednije koncertne dvorane, konačno, i o golemu repertoaru u kojem je “samo” tridesetak glasovirskih koncerata. Pa ipak, svaki novi susret nova je svečanost, uvijek i iznenađenje više, a užitak slušanja beskonačan. I svaki se put čini da tome kraja nema jer Martina, glasovir i glazba poput svetoga trojstva i dalje nerazdvojno žive i dišu talent, majstorstvo i karizmu.

Ovaj put svi su se ti darovi slili u ne tako često izvođen Drugi koncert za glasovir i orkestar u g-molu op. 22 Francuza Camilla Camillea Saint-Saënsa, koji je sam sebe nazivao “spretnim eklektikom”. I ako je itko u stanju opovrgnuti skromnost skladatelja koji je itekako pridonio obnovi i revitalizaciji glazbe svoje domovine, tada je to zasigurno naša pijanistica, fenomenalne tehnike i strastvene interpretacije koja potire sve predrasude, pa tako i čudne autorske frustracije. Na granici s lisztovskim paklenim virtuozitetom, ali i s posebnom elegancijom u raznolikosti pijanističkoga kolorita, Martina Filjak dala je toj glazbi olujnu silinu forte udara koju postiže i svojim karakterističnim, gotovo skokovitim odupiranjem o glasovirski stolac da bi već tren nakon toga prelazila perlastim piano prebiranjem po tipkama koje kao da zajedno s tonovima lebde negdje u zraku. Dojmu ove čarolije ipak je morao doći i kraj, a obilježio ga je Bachov preludij izvan vremena i prostora.

Zagrebačka filharmonija sa svojim šefom dirigentom Davidom Danzmayrom bila je dostojan partner u glasovirskom koncertu, a ovaj put i u jednom od svojih blistavih izdanja svirajući glazbu Franza Schuberta. Uz Šest njemačkih plesova D 820 u obradbi Antona Weberna na početku, koncert je zatvorila majstorova Treća simfonija u D-duru D 200, brižno pripremljena i ostvarena u duhu bečke rane romantike s finim solo istupima i cjelinom koja je otkrila brojne odlike muzikalnog dirigenta.

Lijepa programska gesta ogledala se u izvedbi kratke meditacije za gudače “Coventry” moravsko-austrijskoga skladatelja, dirigenta i pisca Vilema Tauskyja, koji se kao pripadnik Češke armije i spasilac našao u ratnome vihoru dan nakon bombardiranja znamenite katedrale, posvetivši joj svoju potresnu tužaljku.

Izdvajamo