Obrađivati pjesme Boba Dylana oduvijek je bio zaguljen posao, no soundtrack za film Todda Haynesa "I‘m Not There" dobra je polazišna točka za sve koje zanima ta rabota. Kao i lista magazina Rolling Stone s 80 najboljih obrada Dylanovih skladbi u povodu 80. rođendana velikog barda, na čijem vrhu opravdano stoji "All Along The Watchtower" (1968.) Jimija Hendrixa, a do nje "Just Like Tom Thumb‘s Blues" (1969.) Nine Simone i "Mr. Tambourine Man" (1965.) The Byrdsa dok je na desetom mjestu izuzetno mi draga "One More Cup Of Coffee" (1999.) The White Stripesa. Na stotine je, a vjerojatno i na tisuće verzija Dylanovih pjesama snimljenih u rasponu od bluesa i folka preko punka i alter-rocka do hip-hopa i dance-popa. Mnogi su se gadno okliznuli u tom poslu, a tek rijetki prošli bez okrnjenog renomea.
Zaustavljena turneja
No, tko zna što je Dylan mislio kad je za jubilarni 40. studijski album snimao obrade svojih pjesama. Naime, taj je album sniman za potrebe koncertnog filma "Shadow Kingdom: The Early Songs of Bob Dylan" izraelske redateljice Alme Har‘el, tijekom pandemije korone zbog koje je Dylan bio prisiljen zaustaviti svoju Neverending turneju. Film, nažalost, nisam gledao, ali sada je objavljen album s pjesmama koje su završile u njemu. Dominiraju one iz druge polovine 60-ih i ranih 70-ih, a jedina "mlađa" je "What Was It You Wanted" s albuma "Oh, Mercy" iz 1989. godine.
Zanimljivo je i da su u crno-bijelom art-filmu jedini glazbenici koji u "baru" i pod covid-19 maskama "glume" da sviraju ono što su u studiju snimili provjereni Dylanovi suradnici poput Jeffa Taylora (harmonika), Grega Leizsa (gitara, pedal steel, mandolina), T-Bone Burnetta (gitara), Dona Wasa (kontrabas) i nekolicine drugih basista, gitarista i harmonikaša bez bubnjeva i bubnjara. U filmu je zapravo samo Dylan svirao i pjevao "za istač", a s obzirom na narav albuma, rekao bih da je "Shadow Kingdom" osmislio poput tex-mex albuma s više ili manje poznatim klasicima iz obimnog opusa. Koketirao je s tex-mexom na albumima iz 21. stoljeća, a bavio se i obradama, uglavnom iz portfelja klasika Franka Sinatre, no "Shadow Kingdom" je opet nešto novo i drugačije u Dylanovoj karijeri.
Ako je film aludirao na svirku u nekom zbog pandemije praznom baru s granice Teksasa i Meksika, album "Shadow Kingdom", jer nema slike, zvuči kao da je grupica teksaško-meksičkih kauboja nakon tjeranja stoke zasjela uz logorsku vatru sviruckati Dylanove pjesme. Nenadano i nenajavljeno stigao im je i stari Bob kojeg su, naravno, toplo dočekali, okrijepili kavom, viskijem i porcijom graha s usoljenom govedinom pa se sve pretvorilo u večer za pamćenje. Sami, pod zvijezdama i "blue moonom", da se prisjetimo i Elvisa koji je u nekom sličnom pravcu daleke 1966. godine odveo Dylanovu "Tomorrow Is A Long Time".
Radikalne izmjene
U tom kontekstu moglo bi se reći i da je Dylan, možda, "Shadow Kingdom" osmislio prisjećajući se i kako su "bluegrass kauboji" Flatt & Scruggs jednako daleke 1967. preradili njegovu "Don‘t Think Twice, It‘s Alright"... No spomenuti "tragovi" ipak su manje važni od onoga što je Dylan s probranim suradnicima snimio ne u preriji, nego u studiju Village Recorder koji, unatoč nazivu, nije smješten u nekoj seoskoj idili, nego u urbanoj džungli Los Angelesa. Važnije je nešto drugo.
Oni koji su bili na barem jednom koncertu Boba Dylana znaju u kojoj mjeri mijenja izvorne verzije vlastitih pjesama. Naročito tijekom proteklih četvrt stoljeća, u što sam se i osobno uvjerio gledajući kako bitno stariji od mene čačkaju po memoriji ne bi li se prisjetili koju sad to pjesmu izvodi Dylan jer je uspijevaju, koliko je neku od njih izmijenio, maltene prepoznati tek u refrenu.
Te Dylanove mijene traju još od njegove "elektrifikacije" sredinom 60-ih, a naročito od legendarne "Rolling Thunder Revue" turneje iz sredine 70-ih o kojoj mi je ponešto u Austinu prije dvadesetak godina pričao i teksaški književnik i glazbenik Kinky Friedman koji je sa svojim sastavom The Texas Jewboys na njoj bio predgrupa. Dakle, uoči 80. rođendana Dylan je ono što je već desetljećima činio uživo osmislio i snimio kao cjeloviti studijski album na kojem kroz glazbeni koktel u kojem se brčkaju tex-mex, bluegrass, folk i country nudi nova tumačenja svojih "ranih pjesama". Način na koji ih pjeva, uz ovako osmišljenu glazbu, a i perspektiva iz koje je pjeva - kao neumorni i nemirni, ali ipak gospodin u poznim godinama - bitno je drugačija od Dylanovih životnih situacija u kojima su te pjesme nastajale. Primjerice, "Most Likely You Go Your Way (And I‘ll Go Mine)" izvorno je zvučala poput pjesme o raskidu, ali znalo se da iza ugla stoji nova ljubavna avantura. Sada? Nova prazna hotelska soba na Neverending turneji i dobro je dok "your way" ili "mine" nije put ka groblju. "To Be Alone With You" možda je nekoć zvučala poput potrage za mirom u hektičnosti glazbeno-scenskog života, no sada je to žudnja za još malo ljubavi jer tko zna što vreba iza ugla. "It‘s All Over No, baby Blue" nekoć je bila pjesma o rastanku s dragom, ali što ako je sada o oproštaju sa životom? Kog vraga sada znači "Forever Young" i kako je tumačiti? I kako ćemo sada razmišljati o "Tombstone Bluesu"? Nije isto kad o "nadgrobnom bluesu" pjevaš u dvadesetim ili u osamdesetim godinama svog života. Tada si mislio da si besmrtan, a sada si sretan ako si živ.
Crtica na spomeniku
O.K., Dylan je besmrtan zbog svega što je stvorio, a zaista je i predivno iskustvo i neopisivo zadovoljstvo slušati kako se u starosti poigrava pjesmama iz mladosti ili onima koje je pisao prije razvoda od Sare Lownds i krize srednjih godina dok album zatvara sjetni instrumental "Sierra‘s Theme", možda naznaka prerade poeme "Hurricane" od koje je u posljednji tren odustao. Kako god, prekrasna je to koda jednog skromnog, no zapravo veličanstvenog albuma na kojem se tuga, bol i melankolija miješaju s radošću, veseljem i užitkom. Onako kako to već život čini čovjeku, od rođenja pa do smrti. Između je ona crtica na nadgrobnom spomeniku. Ta crtica je život, a u nekim slučajevima i umjetnost, no malo tko ju je učinio tako smislenom, bogatom i važnom, ne samo za starog Dylana nego i za čovječanstvo.
Mi, obični smrtnici, možemo tek biti sretni što smo živjeli u Bobovo vrijeme, a potpisnik ovih redaka i time što je o njemu mogao ponešto napisati i objaviti u novinama. q