O tome tko je Božo Vrećo mogli ste čitati na raznim portalima i gledati po brojnim talk-show emisijama diljem “regije”.
Nažalost, dosta se toga svelo na to da je Božo našminkani muškarac s bradom koji nosi haljine i štikle. Kao da već godinama nismo mogli zapaziti da haljine, suknje i bradu, eto neki dan i u Lisinskom na koncertu uz Zagrebačku filharmoniju, nosi i Urban. Ili, da se poput dame odijeva i Rundekov violinist, pardon violinistica Isabel, jer takvom se želi i ima pravo predstavljati, i privatno i javno. Stoga, svoditi Božu Vreću na “bosansku Conchitu Wurst” prilično je jadno. Valjda su takvi mislili, hajde da jedan takav ili takva dođu iz New Yorka, Londona, Berlina, Pariza ili Beča, ali iz Foče? Kao da se tamo ne mogu ili ne smiju roditi transrodne osobe koje nemaju pravo u isto vrijeme “biti i muškarac i žena”, kako to za sebe izjavljuje Božo.
Tako njegova, za neke i za mene osobno elegantna, atraktivna i lijepa, a za druge provokativna i neugodna pojava s make-upom, tetovažama, štiklama i bradom postade udica za dio medija. No, bilo bi to kratkog daha i nebitno da Božo iz svojeg osjećanja i maltretiranja koje je trpio jer je bio drugi i drugačiji, a i kasnijih ljubavnih veza i jada, ne crpi inspiraciju za pjesme kakve piše i pjeva.
Dualnost
“Ja sam i muškarac i žena. Ne imitiram ženski glas, on u meni jednostavno postoji, a sevdalinka je izvorno ženska pjesma, ona koja se čuje iz neke sobe u susjedstvu kad padne mrak”, izjavio je jednom prilikom Božo, pojašnjavajući zašto njegov umjetnički kredo i prosede izvire i iz dualnosti koju, hrabro i ponosno, živi da bi je pretakao u osebujne i osjećajne pjesme. Dio njih piše kao muško, dio kao žensko, oba puta u prvom licu jednine, što nadaje tajnovitost, a pjeva ih glasom za koji je, kad zatvorite oči i zaboravite njegov lik, teško reći je li muški ili ženski. U svakom je slučaju nadnaravno lijep i tehnički savršen te iznimno podatan za oslikavanje sjete i čežnje, tuge i čemera, ali i pravi melem za melankoliju.
Ne smatram se dovoljno dobrim poznavateljem sevdaha da bih rekao je li njegov pristup, donedavno zasnovan dominantno na “anđeoskom glasu” bez instrumenata, zapravo najtradicionalniji. Kako god, Božo je u zagrebačkim okvirima brzo proputovao kilometar od Močvare do Lisinskog, lako prešavši imaginarnu granicu između dvaju prilično udaljenih glazbenih svjetova. Time je od “darlinga” underground hipstera u vrlo kratkom roku postao “zvijezda” kakvu je sevdah u posljednje vrijeme imao tek u personi Amire Medunjanin i donekle Damira Imamovića, a nešto prije u sastavu Mostar Sevdah Reunion.
No, sve do albuma “Melek” (“anđeo” na arapskom), barem za moj ukus, postojala je jedna bitna razlika. Amira je pjevačica iz koje progovara duša, a Božo me se više dojmio estetikom i vokalnom tehnikom, nego suštinom i dubinom emocija, ma koliko njegova životna priča s ranom smrću oca i fočanskim odrastanjem u tijelu feminizirana dječaka bila čemerna. Nadalje, Amira je već protezala sevdah do jazza i bluesa, a Božo još nije pronašao tako vrsne aranžere i glazbenike koji bi njegove albume i nastupe uobličili da budu al pari Amirinima. Ukratko, kad je pjevao Božo, poštovao sam zanat, ali kad je pjevala Amira, plakao sam poput djeteta. Pritom (mi) doista nije bilo bitno kako izgleda i odijeva se Amira, a kako Božo.
Brojni suradnici
Stoga mi se treći solistički, ukupno peti album elokventnog, inteligentnog i osjećajnog Bože Vreće, čini najuvjerljivijim u njegovoj karijeri jer je od pjesme do pjesme na “Meleku” uzimao suradnike poput Marka Stojanovića Louisa, Vasila Hadžimanova i Vaska Atanasovskog, Miroslava Tadića i Igora Milevskog, Demira Kanturovskog i Vladimira Jovanovića, Aleksandra Petkovskog i Darka Karajića, Gorana Ćurgusa, Ane Marinković i Baneta Vasića, uključivši Ingmar Piano Duo u “Mariji” te Stefana Milenkovica i Sudar Percussion na elektroniziranoj bonus traci “Revolution” Jean-Michela Jarrea.
Osim što su mu podarili krasnu glazbenu pratnju i proširili njegov glazbeni spektar, spomenuti su uspjeli njegove pjesme učiniti tužnijim i bolnijim. Natopljenima s više erosa, patosa i tanatosa. Bogu hvala, ne i kiča ili trasha. Temelj je i dalje sevdah, ali sada primaknut šansoni i soulu, jazzu i bluesu, gotičkom gospelu i schubertovskom liedu. “Melek” je i melodramatični (balkanski) world music u kojem se komešaju glazbene struje s raznih strana svijeta i s raskrižja civilizacija, a što Bosna i Balkan zbog taloga ratova, ovih ili onih vladavina i vjera, migracija i kultura odavno jesu.
Božo je na “Meleku” - na kojem se susreću glazbeni motivi i turskog i austro-ugarskog carstva, i srži sevdaha i pop strujanja, i europskih i američkih tradicija - pridao pažnju glazbi koliko i glasu. Time je potvrdio da nije “one trick pony”, nego pjevač suštine i dubine, blizak skupini Antony & The Johnsons, pa i Jeffu Buckleyju, strasniji u pratnji stelarnih glazbenika, nego sam. Sada me i emotivno dotiče više nego prije. Ponajviše u senzualnim i senzibilnim pjesmama poput “Dragi” i “Jelenče”, “Volio me kao oči” i “Ko li noćas miluje ti kosu”, “Neka me ne bude” s Eslamom El-Sha’aryjem i “Polje makova” s Luboynom, “Mila” i “Gdje će ti duša”, “Marija” i “Bismillah”.
Izbacivanje pokoje od ostalih, stihovno i glazbeno manje dojmljivih skladbi iz (pre)obimnog albuma ne bi škodilo, ali i ovako je Božo Vrećo (postao) i tradicionalist i avangardist sevdaha koji (sada) proteže prema drugim glazbenim sferama. I nadomak tome da me pomete, poput braće Teofilović, Urbana ili Amire, koja pametno kaže da je “sevdah ono kada babo pjeva i plače u isto vrijeme, a dobro mu je”. Eto, tako mi je sada nekako i uz Božu, a ranije sam uz njegove pjesme češće znao zapasti u sanak nego u afan.