Kad Amira zapjeva, vrijeme pa i svijet stanu, barem se tako čini čovjeku kad je začuje. Nisu ni vrijeme ni svijet u tome trenu stali, ali Amira ima onu rijetku sposobnost, kakvu već imaju najveće pjevačice, da se u njezinom glasu i pjesmama koje pjeva čovjek do te mjere zagubi da zaboravi na pojam o vremenu, nedaće koje ga more i svijet koji mu odavno nije po volji. I to je ono najljepše i najljekovitije kod glazbe, ta sposobnost da zaliječe čovjeka i njegovu bol. Ako i griješim, tvrdoglavo ostajem pripadnik one skupine ljudi koji smatraju ili jednostavno osjećaju kako im najtužnije pjesme najefikasnije liječe ranjenu dušu. Naravno, mogu se i u svakoj drugoj prigodi slušati pjesme koje pjeva Amira, čak i u mnogo veselijim okolnostima, ali rekao bih kako je prva namjena tih pjesama upravo ta. Da se čovjek sam, na miru i u svečanoj tišini, suoči s njima i Amirinim glasom, razmisli o svojoj boli i barem je nakratko zaliječi. Ako i griješim, osobno baš na taj način doživljavam pjesme i način na koji ih Amira pjeva.
Taj način ljudi zovu sevdah i to i jeste sevdah, čak i kad Amira pjeva pjesme koje ne dolaze i svijeta sevdalinki nego iz neke druge glazbene baštine, primjerice one iz koje dolazi iz Podravine poput “Čula jesam da se dragi ženi”. Čuo sam tu pjesmu mnogo puta, izvodili je mnogi KUD-ovi, ali nikad me nije tako dotakla kao kad su je optjevali Amira i prije koju godinu Nina Romić. Komotno ju je mogao napisati i sam Nick Cave. Zapravo, ja bih mu je i poslao pa neka si misli što god želi. A, mnogi su se već zamislili nad onime što Amira čini u pratnji svojih aranžera, pijanista Bojana Zulfikarpašića i gitarista Boška Jovića i glazbenika poput Nenada Vasilića (kontrabas), Yurdala Osmana Tokcana (Ud) i Hakana Gunora (kanun) koji su osmislili krasnu glazbenu pratnju na Amirinom novom albumu “Silk & Stone”. Oni doista jesu “kamenje pod svilom” Amire, kako to u bilješci za album zaključuje Boris Dežulović, zamjećujući kako su pjesme koje Amira pjeva uglavnom potekle iz “škrinje ženskih pisama”, sabranih iz rasute ostavštine BiH, Makedonije, Crne Gore, Srbije, Hrvatske.
Nisu sve sevdalinke, ali zvuče jednako sjetno kao taj, kako na Zapadu kažu, “bosanski kafanski blues”, a ono što je kod Amire i njezine muške pratnje najdojmljivije zadivljujuća je sposobnost da taj “bosanski blues” vješto cijepe s onime što inače poznajemo ili što na Zapadu podrazumijevaju pod bluesom, jazzom i folkom te raznim drugim glazbenim idiomima Balkana, Mediterana i Bliskog Istoka. Čudesan je to glazbeni svijet u kojem Amira sjaji poput dive čiji glas, vještinu pjevanja i emotivnost doista valja upoređivati s kvalitetama Cesarije Evore, Billie Holiday, Amalije Rodrigues, odnosno najvećim pjevačicama jazza, bluesa, morne, fada i njihovom neizlječivom čežnjom za ljubavlju što je i osobina sevdaha čiji znani i neznani autori i pjevači pokušavaju opjevati i izliječiti tu neizrecivo tešku ljubavnu melankoliju.
Siguran sam da tisuće ljudi koje je van našeg jezičnog područja Amira osvojila još manje mogu – čisto s liričkog stanovišta – razumjeti o čemu pjeva “bosanska Billie Holiday” nego što smo mi ovdje mogli razumjeti spomenute i nespomenute dive jazza, bluesa, morne, folka i fada. No još sam uvjereniji da zbog Amirinog glasa i vještine kojom pjeva savršeno poimaju o čemu je riječ u sevdalinkama i drugim pjesmama koje ona pjeva na razmeđi sevdaha i drugih, njima vjerojatno poznatijih glazbenih svjetova.
Ljubav i bol su univerzalni, baš kao i ljepota glazbe, a to su i glavni sastojci Amirine “škrinje”. Naravno, za to valja znati pjevati glasom nježnim poput svile i imati glazbenu pratnju kakvu ima Amira.