NOVI ALBUM LEGENDARNOG GLAZBENIKA

PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Kako je Dylan otpjevao Sinatru ‘na svoj način’

 Cropix / Wikipedia
Svjestan da nikome ne treba još jedna verzija hitova poput ‘My Way’, odabrao je manje poznate i prilično tužne pjesme. Ogolio ih je do kosti i prosušio, a istaknutu ulogu podario pedal steel gitari

Malo nakon smrti Franka Sinatre, 14. svibnja 1998. godine, Bob Dylan je o The Voiceu, kako su ga nazvali za života, napisao sljedeće: “Od samog početka bio je tamo s tom istinom u glasu. Njegova glazba duboko je utjecala na mene, bio ja toga svjestan ili ne. Bio je jedan od nekolicine pjevača koji je pjevao bez maske”. Kad se prisjetimo citirane Dylanove izjave o Sinatri na čijoj je proslavi 80. rođendana izveo “Restless Farewell”, a potom i izjave koju je dao te 1995. godine - “Ton njegova glasa je poput violončela. Don Was i ja željeli smo ga snimiti kako izvodi pjesme Hanka Williamsa” - mnogo je jasnije zašto se i kako najznačajniji rock kantautor upustio u obrade pjesama najvećeg američkog pop pjevača.

Dva različita glasa

Naime, uoči izlaska singla “Full Moon And Empty Arms”, točno na šesnaestu godišnjicu Sinatrine smrti, najava albuma na kojem će Dylan objaviti pjesme koje je pjevao Ol' Blue Eyes začudila je mnoge jer teško je zamisliti dva toliko različita glasa. Onaj iz napona snage Franka Sinatre, i ovaj staroga Boba Dylana. Prvi, kristalno čist, besprijekorno melodiozan i snažan, kadar “opjevavanju telefonskog imenika”. Drugi, nalik hvatanju zraka okorjelog pušača s više od pola stoljeća lančanog paljenja cigareta. Uostalom, Dylanu su još kao mladcu, ma koliko mu pjesme zarana postadoše velike i važne, često predbacivali da njegov glas i način pjevanja više nalikuju meketanju jarca nego ozbiljnom pjevanju.

Posljednjih četvrt stoljeća to meketanje pretvorilo se u klohotanje, hroptanje i grgljanje za koje bi samo vrlo maštovit čovjek mogao pretpostaviti da bi bilo pogodno za obradu Sinatrinih skladbi. No, Dylan je između ostalog i maštovit čovjek koji posljednjih dvadesetak godina ne zna za pogrešku, a “Shadows In The Night” novi je dragulj kojim je potvrdio da je niz albuma od “Time Out Of Mind” iz 1997. godine relevantan ili barem kvalitativno ujednačen koliko i niz od eponimnog folk debija iz 1962. do country izdanja “Nashville Skyline” iz 1969. godine.

Nastavak trenda

Nadalje, Dylanu koji je karijeru započeo folk skladbama drugih autora i tradicionala, obrade pa čak i cijeli albumi s “coverima” odavno nisu nepoznanica. Dapače, “Shadows In The Night” nastavak je tog slijeda, ali repertoarno su posrijedi posve drugačije skladbe od onih kakve je Dylan do sada obrađivao. Posrijedi je ulazak u teritorij “Velike američke pjesmarice”, odnosno prastarih pop i easy listening skladbi kakvima se u posljednjih petnaestak godina bavio cijeli niz izvođača. Od Roda Stewarta koji je na “Great American Songbook” serijalu zgrnuo cijelo bogatstvo preko Robbieja Williamsa čiji je “Swing When You’re Winning” prodan u više od sedam milijun primjeraka i Michaela Bublea koji je na easy listening, vocal jazz i big band prosedeu izgradio respektabilnu karijeru pa do Willieja Nelsona čiji je “American Classic” iz 2009. godine neka vrsta nastavka njegova megaselera “Stardust” iz 1978. godine.

U Sinatrinu studiju

Upravo se na Nelsona i njegov “Stardust” nedavnom izjavom u povodu albuma “Shadows In The Night” referirao i sam Dylan, ističući kako je odabrane pjesme iz repertoara Sinatre “tijekom godina čuo u mnogim drugim verzijama i poželio ih i sam otpjevati, čudeći se što ih nitko nije vidio ovako kako ih ja vidim”. Bogami, uspjelo mu je i to u onom istom Capitolovu studiju u kojem je Sinatra snimio mnoge svoje ključne pjesme i albume. Pa, što je to načinio Dylan i zašto se njegove verzije Sinatrinih pjesama - snimio ih je dvadesetak, a objavio deset - istodobno uklapaju u nisku albuma s tematikom “Velike američke pjesmarice”, ali i posve razlikuju od tog niza?

Povratak u mladost

Jednostavno, Dylan nije sebe podredio Sinatri, odnosno njegovu tipu orkestracija bigbendovskog profila, nego mu odao drugačiji tip počasti, “prevevši” odabrane pjesme u verzije koje zvuče kao da utišan, tugaljiv i smiren country bend izvodi Frankove skladbe u kutku kakvog polupraznog bara. Ogolio ih je do kosti i prosušio, a istaknutu ulogu podario pedal steel gitari Donnieja Herrona uz koju, približen mikrofonu, lagano pjevuši poput “croonera” što je uloga kakvu Dylan do sada nikada nije odigrao. Paradoksalno, jer Sinatra je često bio na “ratnoj nozi” s rock glazbenicima, takvim je tretmanom Dylan izveo veći naklon Sinatri nego da se uživio u njegove izvedbe uz veliki orkestar i za taj tip easy listening skladbi očekivanih orkestracija kakve i danas sjajno nosi Sinatrin omiljeni pjevač Tony Bennett koji je u svoj stil relativno zgodno uveo i Lady Gagu.

Upravo iz tog razloga pjesme koje je odabrao i otpjevao Dylan u isti mah zvuče iskreno i sjetno, sentimentalno i nostalgično, skromno i veličanstveno, prekrasno i tužno. Kao i na dosadašnjim albumima iz 21. stoljeća - “Love And Theft”, “Modern Times”, “Together Through Life” i “Tempest”, a to vrijedi i za topli i emotivni “Christmas In The Heart” - Dylan je iznova uronio u vlastito djetinjstvo i mladalaštvo, prisjećajući se kakva je pop glazba bila prije Elvisa, pa ulaska samog Dylana i Beatlesa na scenu, a posebice prije ovoga što danas, nažalost, bivamo prisiljeni zvati pop glazbom.

Razlika je tek u tome što je na spomenutim albumima Dylan to činio s rhythm & bluesom, rockabillyjem, bluesom, tex-mexom i country & western glazbom, a sada to čini s easy listening evegreenima koji, kako rekoh, zvuče kao da ih tiho i nenametljivo izvodi prašnjavi country combo sa starim “croonerom” čiji su dani ponosa i slave davno, davno minuli. Odnosno, kako kaže sam Dylan, “ponovno smo iskopali te pjesme” i, ako osobno smijem dometnuti, očistili ih od svih naslaga i taloga, ne bismo li prodrijeli do njihove sadržajne suštine i emocionalne srži. Pri tome nikako ne valja smetnuti s uma da su spomenute pjesme Sinatra i drugi pjevali u “zlatna vremena” easy listening glazbe ili u naponu snage i karijere, a Dylan u poznu jesen života, svjestan svega što je prošao. Zgodno je i primijetiti da su Sinatra i njegovi suvremenici 40-ih i 50-ih godina pjevali pjesme u kojima kao da su željeli biti zreliji pa i stariji nego što su tada bili. Dylan, pak, ne želi u odabranim skladbama za album “Shadows In The Night” prikazati se mlađim.

Ipak, posljednjih petnaestak godina, godinama unatoč ili baš zahvaljujući njima, Dylan je zabavljen iščašivanjem prastarih žanrova popularne glazbe kojima takvim tretmanom podaruje novi profil, drugačiji sukus pa i drugi život. Ta iščašenja dovela su ga do već trećeg ili četvrtog vrhunca u karijeri dužoj od pola stoljeća, a sada mu je i sa Sinatrom, nekoć zvanim The Voice, odnosno “najvećim pjevačem 20. stoljeća” kako ga je nazvao jedan od tri najuglednija američka glazbena kritičara Robert Christgau, izvesti sličnu majstoriju. Ma koliko se nakon proljetne najave albuma “Shadows In The Night” Dylanova posveta Sinatri činila suspektnom, naizgled i nemogućom misijom, nekima čak i perverznim pothvatom u kojem bi se “stari jarac” kao “crooner” evergreena mogao gadno okliznuti, konačan rezultat je jedan od najljepših i najosjećajnijih albuma koje ste mogli čuti u dosadašnjem tijeku 21. stoljeća.

Skrivena poruka

Album bez ijednog slabog trenutka koji, treba li tražiti eventualne usporedbe, tek donekle, a ponajviše u puhačima podvučenima pjesmama “The Night We Called It A Day” i “That Lucky Old Sun”, nalikuje stilistici albuma Toma Waitsa iz 70-ih.

Pjesme koje čine “Shadows In The Night”, autorski gledano, potječu iz perioda od ranih 20-ih do ranih 50-ih godina 20. stoljeća. Naravno, “dylanolozi” će u takvom odabiru pjesama koje je svojedobno pjevao Sinatra tragati za skrivenom Dylanovom porukom, odnosno razmatrati zašto je odabrao te, a ne neke druge skladbe. Ne upuštajući se u takvu rabotu, dovoljno je reći kako se Dylan namjerno klonio najvećih hitova iz Sinatrina portfelja, ne pristajući igrati na sigurno i raditi si reklamu na jeftin način. Svjestan da nikome ne treba još jedna verzija “Mack The Knife”, “Strangers in The Night” ili “My Way”. Naprotiv, odabrao je prilično tužne i široj publici manje poznate pjesme u kojima se iznova pozabavio davno ugaslim ljubavima i vlastitom starošću i prolaznošću, ako se pojam prolaznosti uopće smije rabiti.

Neprolaznost vrijedi i za Sinatru čiji je opus nadživio opuse mnogih “revolucionara” koji su ga desetljećima pokušavali zbaciti s trona najvećeg pjevača svih vremena, a kojem se najveći kantautor svih vremena sada poklonio čista srca, sa šeširom do poda i bez imalo primisli da sebe uzveliča na njegov račun.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. svibanj 2022 17:25