Otkako je buknula pandemija, a onda nas u Zagrebu zdrmao i potres, baš mi u ovoj izolaciji paše blues pa tako i pjesme Willieja Dixona koje je između ostalog izvodio i Howlin’ Wolf. Dixon je također snimao singlice i LP ploče, no njegova primarna zadaća za Chess Records - od 1950. do 1975. godine aktivne čikaške diskografske kuće koju su osnovali bjeloruska židovska braća Lejzor i Fisel Czyž, poznatiji kao Leonard i Phillip Chess - bila je da piše pjesme, lovi talente i producira R&B i blues hitove.
Puleni Chessa poput Muddya Watersa, Chucka Berryja, Boa Diddleya, Johna Lee Hookera, Ette James, junaka današnje “Pjesme dana” Howlin’ Wolfa i drugih izvršili su neizmjeran utjecaj na postanak i razvoj rock & rolla, posebice na The Rolling Stonese i “britansku invaziju”, ali vratimo se tome zašto mi paše blues.
Blues je glazba proizašla iz teških vremena i teških uvjeta života afro-američkih žitelja pa je primjerena i za ova, sada i nama teška vremena. No, ne slušam je zato što je blues, kako većina ljudi smatra, tužna i depresivna glazba nego zato što jednako često slavi život i užitak. Unatoč svemu oko nas. Baš kako reče Wolf, “kad nemaš love za platiti stan i hranu, ipak ti ostaje blues”.
Stoga sam se danas prihvatio njegovog klasika “300 Pounds Of Joy” koji je Dixon napisao baš za metar i devedeset visokog i 135 kila (300 funti) teškog Wolfa. Bijaše taj Wolf zastrašujuća scenska pojava, no još su strašnije bile okolnosti u kojima je odrastao u državi Mississippi. Prve snimke je objavio za Sun Records, kamo ga je odveo Ike Turner, a dobro je rekao njezin vlasnik Sam Phillips. “Šteta što ljudi ne mogu vidjeti trans na njegovom licu dok pjeva u studiju.” Potražite nešto njegovih live audio-video snimaka na YouTubeu pa ćete shvatiti o čemu je govorio Phillips.
A zašto baš putena i radosna “300 Pounds Of Joy” umjesto “Moanin’ At Midnight” ili “Evil” od kojih bih se, da mi ih netko pusti usred noći dok spavam, ustrašio više nego od nedavnog potresa ili “How Many More Years”, “Smokestack Lightin’”, “I Asked For Water”, “Spoonful”, “The Red Rooster” i druge koje su Wolf, i ne samo on, učinili klasicima bluesa.
Osobni razlog je što sam do prije petnaestak godina ponosno nosio tih 300 funti težine. Onaj opći je što me živciraju savjeti kako se ne bismo smjeli udebljati za vrijeme karantene. Krivo, baš se sad trebate udebljati, dok imate što za jesti, jer već bi ujesen moglo biti (ne)prilike za gladovanje. Stoga je moj plan da se sa sadašnje 220 funte (100 kila) o kojima je “ugrubo” pjevao Tom Jones u “200 Pounds Of Heavenly Joy” vratim na Wolfovih i mojih 300 funti (135 kilograma) pa ako i dođe do gladi, izdržat ću malo dulje, svoje rezerve “lako” nositi sa sobom i sjećati se vremena u kojima se još dobro jelo i pilo, a i bilo bi glupo baciti svu tu hranu i piće koje smo nakupovali.
A i što ima loše u tih “300 funti rajskog užitka” o kojima je tako strasno i zabavno zavijao i dahtao Howlin’ Wolf kad je curi u bircu dobacivao “This is it, this is it/Look what you get/Hoy, hoy/I’m the boy/I’ve got three hundred pounds/Of a heavenly joy” i “I’m so glad/That you understand/I’m three hundred pounds/Of muscle and man”.
Doduše, kod mene je i na ovih 220 funti više sala nego mišića nego u Wolfovih 300 funti težine, ali moj “little red rooster” još uvijek radi, traži nekoga za “dust my broom” i “spoonful of love”, a voli “ući i na back door”. I onda, nije li blues glazba putenih užitaka? Slobodno vi u ovoj karantetni idite na dijetu, a ja radije odoh u svoju kantinu na balkonu po... Čujemo se sutra u novoj “Pjesmi dana”.